migrantifoto EPA-EFE/ELVIRA URQUIJO A.

Idris ima skoro 35 godina, pre dve godine je izbegao iz Nigerije u Veliku Britaniju. U Šefild se preselio pre nekoliko meseci.

Ne propušta da sredom dođe u „U-mix“ centar koji se nalazi blizu stadiona najstarijeg fudbalskog kluba na svetu, Šefild Junajteda.

U centru može da gleda i igra fudbal sa migrantima koji imaju slična životna iskustva kao i on, ali i da dobije pomoć volontera.

“Mnogi se ružno ponašaju prema migrantima i krive nas za sve što se negativno dešava. Svuda smo mete. I dalje se susrećem sa sarkastičnim komentarima na račun moje boje kože. Pored toga, često nemamo dovoljno informacija o tome šta se dešava i jako nam je teško. Dolazak ovde mi mnogo pomaže ne samo zbog toga što osećam da sam deo zajednice, nego i zbog toga što učim engleski, mogu normalno da komuniciram. Osećam se prihvaćenije i sigurnije“, kaže Idris.

“Ljudi se integrišu sa ljudima koji su im slični”: Reportaža profesorke FPN za Danas o integraciji migranata u Velikoj Britaniji 1
Foto: Privatna arhiva

Projekat „Rasizam razdvaja, fudbal ujedinjuje“ u Šefildu svake srede okuplja oko 150 migranata i volontera koji dolaze u centar da igraju fudbal i pomažu drugim migrantima da se lakše snađu.

Lisa je kao samohrana majka došla sa Karipskih ostrva još 1999. godine. Ona danas vodi program integracije i edukacije migranata i mladih ljudi.

“Fudbal ti kaže šta se zapravo dešava – mnoga deca i mladi se suočavaju sa rasizmom i ksenofobijom, ali ne umeju ili ne mogu to da kažu. Ovde im omogućavamo prostor da o tome razgovaraju, da se suoče sa onim što im se dešava i da budu deo zajednice“, naglašava Lisa.

Pored fudbalskog kluba Šefild Junajted, koji im povremeno dozvoljava korišćenje prostorija i drugih resursa, program integracije migranata finansira se iz različitih donacija, kao i iz sredstava državne lutrije, a sprovodi se u saradnji sa Univerzitetom u Šefildu.

“Ljudi se integrišu sa ljudima koji su im slični”: Reportaža profesorke FPN za Danas o integraciji migranata u Velikoj Britaniji 2
Foto: Privatna arhiva

Osim fudbala, migrantima je omogućen besplatan obrok, psihološka podrška, biblioteka, teretana, učenje engleskog jezika i matematike. Međutim, ovo je jedini takav centar u Šefildu, pa mnogi koji žive u udaljenim delovima grada i okolnim mestima moraju da putuju da bi dobili adekvatnu pomoć.

Dr Tia Šarok, istraživačica sa Departmana za sociološke studije Univerziteta u Šefildu, naglašava da je glavni cilj saradnje univerziteta, organizacija civilnog društva, volontera i migranata u ovom centru izgradnja bolje i inkluzivnije zajednice.

“Dosadašnji uticaj je zaista veliki, s jedne strane mladi migranti imaju gde da dođu, provedu vreme, druže se i odigraju fudbal, da budu prihvaćeni. Osim toga, u sve ovo su uključeni i volonteri koji i sami imaju slična iskustva, kao i socijalni radnici, stručnjaci, edukatori koji su posvećeni ideji da je neophodno pomoći ljudima koji prolaze težak put da bi stigli ovde“, kaže Šarok.

Samo 15 kilometara dalje od Šefilda, u Roteramu, situacija je potpuno drugačija. U ovom mestu, prema poslednjem popisu stanovništva iz 2021. godine, živi tek nešto više od 260.000 ljudi, a najviše ima migranata iz Azije koji su se preselili u taj kraj pre više od dvadeset godina da bi radili u fabrikama čelika, industriji po kojoj je ovaj kraj Engleske poznat.

Osim Pakistanaca i Roma, u opštini žive i migranti iz Poljske i Slovačke, kao i belačko britansko stanovništvo.

Međutim, razlike među ovim zajednicama su tolike da su istraživači sa Univerziteta u Šefildu na primeru segregacije različitih migrantskih grupa u Roteramu napravili mapu socijalnih granica i utvrdili jasne linije prostorne podele između njih.

“Ljudi se integrišu sa ljudima koji su im slični”: Reportaža profesorke FPN za Danas o integraciji migranata u Velikoj Britaniji 3
Foto: Privatna arhiva

Najuočljivija granica postoji između belih Britanaca i migrantskih zajednica Pakistanaca i Roma – njihove kuće i ulice u kojima žive su drugačije, dvorišta su drugačije uređena.

Migranti iz Pakistana uglavnom žive u ulici Džejms, i to u kućama izgrađenim za velike porodice ili za čak nekoliko porodica.

Mnogi su pre 30-40 godina došli zbog posla u fabrikama čelika, a danas njihova deca rade kao taksisti, konobari u restoranima, ili kao dostavljači hrane.

Na postojanje socijalne granice na ovako malom prostoru najviše ukazuju arhitektura, stil kuća i raspored prebivališta po ulicama.

Socijalna granica podrazumeva prostornu, često nevidljivu, odvojenost dve ili više zajednica, i institucionalizovana je putem lokalnih urbanističkih planova i politika.

Na primer, park ili druge zelene površine mogu da budu jasna granica između dve zajednice i da onemogućavaju ili da otežavaju međusobni kontakt.

“Ljudi se integrišu sa ljudima koji su im slični”: Reportaža profesorke FPN za Danas o integraciji migranata u Velikoj Britaniji 4
Foto: Privatna arhiva

Zanib je rođena u Njukaslu i preselila se u Roteram kad je imala pet godina. Njeni roditelji su došli iz Pakistana tokom šezdesetih godina 20. veka.

Njen otac je radio u čeličani, kao i mnogi drugi migranti iz Pakistana, Jemena, Poljske ili Irske kojih je u tom periodu bilo mnogo manje nego danas.

Zanib naglašava da postoje jasne fizičke granice koje ukazuju na to da je integracija migranata teška: tip i raspored kuća, veličina životnog prostora, ili velike razlike u izgledu kuća u istoj ulici.

Ona ističe da je Bregzit i čitav odnos prema migrantima dodatno otežao život u Roteramu.

“Kraj u kome žive Romi i Pakistanci je daleko siromašniji, prozori i terase na kućama su manje, kad prođete gradom jasno vam je koja grupa ljudi živi gde. Tako se stvaraju manje zajednice unutar većih zajednica, sa različitim pravilima i vrednostima. To otežava život i stvara tenzije, naročito kada u ionako siromašan kraj dolazi još ljudi. Kada ste siromašni, kao što sam ja bila, onda ili hoćete da uspete i da budete najbolji, ili ne. Tako je jedan broj mladih iz naše pakistanske zajednice zaista uspeo, otišli su na univerzitete, postali naučnici, uspešni menadžeri“, priča Zanib.

“Ljudi se integrišu sa ljudima koji su im slični”: Reportaža profesorke FPN za Danas o integraciji migranata u Velikoj Britaniji 5
Foto: Privatna arhiva

S druge strane, srednja škola u Roteramu se nalazi u delu grada u kome živi pretežno britansko belačko stanovništvo, pa su deca iz migrantskih zajednica prinuđena da prelaze ceo grad da bi išla u tu školu.

Zanib ističe da bi bolje ulaganje države u ovaj kraj značajno doprineo promenama, s obzirom na to da nema ni centra za mlade, niti prostora koji bi omogućio bolji kontakt i povezivanje zajednica, koje se susreću samo na povremenim festivalima ili okupljanjima u crkvama ili džamijama.

“Ljudi se integrišu sa ljudima koji su im slični. Ovde u Roteramu postoje zajednice koje se nikad nisu srele. Mnogi moji sugrađani nikad nisu komunicirali sa drugim zajednicama koje ovde žive. Ja jesam, zbog društvenog angažmana u zajednici i sopstvenog doktorskog istraživanja. Rekla bih da je to segregacija unutar segregacije“, smatra Zanib.

Prema podacima poslednjeg popisa stanovništva u Velikoj Britaniji iz 2021. godine, od skoro 60 miliona stanovnika, deset miliona je rođeno van britanske teritorije.

Tri najčešće zemlje iz kojih dolaze migranti su Indija, Poljska i Pakistan, koju prate Rumunija i Irska, kao i afričke države Nigerija i Južnoafrička republika.

“Ljudi se integrišu sa ljudima koji su im slični”: Reportaža profesorke FPN za Danas o integraciji migranata u Velikoj Britaniji 6
Aleksandra Krstić (Foto: Privatna arhiva)

Autorka je vanredna profesorka Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Beogradu. Tekst je nastao tokom studijske posete profesora i istraživača sa Univerziteta u Beogradu u okviru međunarodnog projekta MIGREC kojim rukovodi prof.dr Natalija Perišić sa Fakulteta političkih nauka.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari