Obespravljeni, opljačkani i malo plaćeni: Kakav je položaj radnika i kako se u regionu obeležava 1. maj?

Srbija: Sindikati u Srbiji dižu glas protiv niskih plata

Iako sindikalne manifestacije povodom Međunarodnog praznika rada u Srbiji nisu masovne poput onih u velikim svetskim metropolama sa dugom tradicijom organizovanog radničkog pokreta u određenom obimu ih ipak ima pa će tako biti i ovog 1. maja.

Ove godine, sindikatima koji su se odlučili za javna protestna okupljanja, na ruku neće ići ni to što su se prvomajski i uskršnji praznici po julijanskom kalendaru gotovo poklopili što zaposlenima daje priliku za duži odmor i planiranje putovanja te ih to dodatno demotiviše da marširaju za odbranu radničkih prava.

Među sindikalnim centralama, koje će 1. maj obeležiti protestnim okupljanjem, su i reprezentativni Ujedinjeni granski sindikati „Nezavisnost“ čiji pripadnici će se okupiti u Beogradu na platoa kod spomenika Dimitriju Tucoviću na Trgu Slavija sa početkom u 12 časova.

– Mi ćemo obeležiti Praznik rada predstavljajući našu platformu „Za demokratski i radnički restart“. S obzirom na to da nova vlada nije formirana nema smisla da se organizuje protestna šetnja do državnih institucija u Beogradu već smo se odlučili na okupljanje kod spomenika Dimitrija Tucovića kako bi smo na taj način javnosti prezentovali naše poruke poput primera radi inicijative za uspostavljanje sudova rada, predloga za uvođenje progresivnog oporezivanja, bezbednosti i zdravlja na radu i tako dalje – kaže za Danas Čedanka Andrić, predsednica UGS „Nezavisnost“.

Naša sagovornica aktuelni položaj zaposlenih u Srbiji ocenjuje kao težak i loš i ističe da su plate u industriji izuzetno niske a da je iznos minimalne zarade ispod iznosa minimalne potrošačke korpe kao i da postoje mnogi drugi problemi sa kojima se suočavaju kako radnici tako i sindikalni pokret.

– Doneli smo odluku da se ove godine Praznik rada obeleži širom Srbije, a kako imamo sindikalne kancelarije u svim gradovima i opštinama u zemlji, sva gradska i opštinska veća pripremila su program obeležavanja. U Beogradu će 1. maj biti obeležen na Adi Ciganliji sa početkom u 11 sati – ističe za Danas LJubisav Orbović, predsednik takođe reprezentativne centrale, Saveza samostalnih sindikata Srbije.

Prema njegovim rečima zarade većine radnika u Srbiji su i dalje nedovoljne a minimalna zarada daleko od troškova minimalne potrošačke korpe.

– Sa svakim zakonom prava zaposlenih su sve manja a Savet stranih investitora traži dalju fleksibilizaciju rada, što znači još veću nesigurnost i manja prava za radnike – objašnjava naš sagovornik.

Predsednik Konfederacije slobodnih sindikata Ivica Cvetanović kaže za Danas da će ta sindikalna centrala povodom Praznika rada objaviti prvomajski proglas radnicima Srbije u kome će biti navedeno za šta se zalaže kada je reč o pravima zaposlenih.

– Činjenica je da sada ima više posla u Srbiji nego što je to bio slučaj ranije ali položaj radnika je i dalje težak zbog toga što su plate niske a njihov životni standard nizak. Stoga je potrebno da se Zakon o radu u Srbiji promeni kako bi zaista branio prava zaposlenih a ne samo štitio interese investitora kako je sada slučaj. Smatramo da ulične manifestacije na kojima bi se okupio simboličan broj prisutnih nemaju težinu i da ih ne treba organizovati. Ono što ima smisla bi bilo organizovanje velikog i masovnog prvomajskog skupa u Srbiji a za tako nešto je potreban dogovor svih sindikalnih centrala koje bi ga organizovale udruženim snagama. Poruka koja bi bila poslata sa takvog skupa imala bi težinu – navodi Cvetanović.

Predsednik Udruženih sindikata Srbije „Sloga“ Željko Veselinović ističe za Danas da ove godine prvomajske ulične manifestacije ne bi imale smisla zbog spajanja slobodnih dana za Praznik rada i Uskrs.

– Inače, svest radničke klase u Srbiji nije na tom nivou na kakvom je u mnogim drugim zemljama gde se Praznik rada tradicionalno obeležava masovnim demonstracijama pa najveći broj njenih pripadnika kod nas taj praznik provodi na izletima ili putovanjima. Dok se ta svest ne poveća, dok radnici ne shvate da 1. maj treba organizovano i masovno da obeležavaju kako bi se izborili za svoja prava ali i u znak sećanja na one koji su borbu za bolji položaj zaposlenih svojevremeno i započeli. Kada je reč o Srbiji pravo rešenje bi bilo da se svi sindikati ujedine i da organizuju zajednički velike prvomajske manifestacije – ističe naš sagovornik i dodaje da je položaj radnika kod nas izuzetno težak čemu doprinose i strani poslodavci koji ne poštuju osnovna radnička prava kao i da zbog niskih plata sve veći broj građana odlazi u inostranstvo u potrazi za pristojnom zaradom.

Predsednica Asocijacije slobodnih i nezavisnih sindikata Ranka Savić takođe smatra da je položaj radnika u Srbiji veoma loš i težak ali je uzrok tome i apatija među zaposlenima koji ne prepoznaju zbog čega treba da se bore za svoja prava.

– Razlog zbog čega u Srbiji nema masovnih uličnih manifestacija kojima bi se obeležavao Praznik rada treba tražiti i u tome što ne postoji dogovor među sindikatima da udruženi organizuju okupljanje radnika koje bi bilo masovno i učinkovito – zaključuje naša sagovornica.

Inače, 1. maj u Srbiji će obeležiti i pojedine levičarske političke organizacije. Tako će, Nova komunistička partija Jugoslavije i Savez komunističke omladine Jugoslavije svoj skup povodom Praznik rada imati u Beogradu na platou na kome se nalazi spomenik Dimitrija Tucovića u 11 časova a Partija radikalne levice će manifestaciju istim povodom organizovati takođe na tom mestu sa početkom u 14 časova.

BiH: Po običaju svečano, po tradiciji radno

„Građani Sarajeva proveli prvomajske praznike u živopisnoj okolini“, „Po običaju svečano, po tradiciji radno“, „Sjećanje na slavne dane“, „Dvostruka radost mladosti“… Samo su neki od naslova u Oslobođenju u čijoj bogatoj arhivi stoje desetine tekstova o tome kako se nekad obilježavao Prvi maj – Međunarodni praznik rada u bivšoj, zajedničkoj državi, ali i širom Bosne i Hercegovine.

Iako se počeci proslave Praznika rada vežu za sindikalne proteste, nakon Drugog svjetskog rata obilježavanje Prvog maja u Jugoslaviji dobilo je drugačiji karakter. Umjesto protesta u organizaciji sindikata, Prvi maj postao je državni praznik kojim su se slavila radnička prava.

Organizirane su parade u kojima je povremeno sudjelovala i vojska, otvarane su nove fabrike ili pogoni, te organizovani radnički mitinzi na kojima je obično govorio neko od narodnih heroja tadašnje zemlje.

U arhivi nađosmo da je na velikom prvomajskom mitingu u Sarajevu 1952. godine Đuro Pucar Stari, tadašnji predsjednik Vlade Narodne republike BiH.

– Mi danas slavimo Prvi maj u znaku velikih napora i odlučne borbe za preobražaj naše zemlje. Naša radnička klasa prva u svijetu primila je na svoja pleća jednu veliku odgovornost – cjelokupnu privredu da njom upravlja, govorio je drug Stari.

Do šezdesetih godina ovako su se slavila radnička prava i, naravno, valja podsjetiti da je već tih dana Titova štafeta mladosti krčila svoj put. Razvojem zemlje stvaraju se i temelji prvomajske proslave kakvu poznajemo danas.

Organizuje se Prvomajski uranak. Palila bi se logorska vatra oko koje su se građani počeli okupljati od ranih jutarnjih sati, a zatim je slijedio odlazak na okolna izletišta. Kad govorimo o Sarajevu, to je Vrelo Bosne, te planinarski domovi na Trebeviću, Bjelašnici, Romaniji, Crepoljskom…

Davne 1964. bili su puni izletnika koje prohladno vrijeme nije odvratilo od izlaska u prirodu. Prvomajski uranak se neko vrijeme fokusirao na lokalna izletišta, međutim kasnije dolazi do ekspanzije putovanja zbog povoljnih cijena prevoza i smještaja.

Dovoljno je spomenuti da je 1966. godine (i ovaj put govorimo o Sarajevu) samo 29. i 30. aprila oko 20 hiljada Sarajlija krenulo vozom u različitim pravcima, a njih šest hiljada otputovalo je prema Dubrovniku, Pločama i Titogradu.
Kraj sedamdesetih, tačnije, 1979.

Prvomajske svečanosti su uveličane dočecima i ispraćajima savezne štafete koja je iz Banjaluke prošla Bosanskom Krajinom, boravila u Mrkonjić-Gradu i Jajcu, dolinom Vrbasa stigla u Donji Vakuf, zatim Bugojno, preko Makljena u Jablanicu, Konjic, a iz Hadžića u Kreševo, Kiseljak, Visoko i Ilijaš.

I osamdesetih se ovaj trend nastavlja. Prije 39 godina 1. maj proslavljen je brojnim radnim pobjedama, puštanjem u pogon novih objekata, tradicionalnim urancima, manifestacijama… Te je godine štafeta mladosti uveličala slavlje na historijskom Tjentištu, Jablanici, Prozoru, Rudom… Živo je bilo i na planinama oko Sarajeva gdje je još bilo dovoljno snijega za skijanje.

I u drugim krajevima ništa manje nije bilo svečano i veselo.

I onda dolaze mračne devedesete. Praznik rada u zemlji 1991. Obilježen je skromnije nego ranijih godina.

Tome je doprinijela tadašnja politička i ekonomska situacija, pogoršan socijalni status radnika, a možda i vrijeme koje je uglavnom bilo oblačno i hladno.

Tu atmosferu je najbolje prokomentarisao Goraždanin Radomir Nedimović, penzioner, svojevremeno dobitnik Prvomajske nagrade rada.

– Umjesto na praznik grad miriše na podjele, kazao je on tada. I bi još gore – dođe rat.

Nakon agresije ostao je u prazničnom duhu Prvomajski uranak koji podrazumijeva odlazak na okolna izletišta, obično na Vrelo Bosne i Stojčevac, a danas većinu građana ovaj praznik asocira tek na neradni dan, roštilj u prirodi ili neko putovanje izvan BiH. O radničkim pravima ionako nema ko da priča.

Crna Gora: Propale fabrike „jedu“ radnike

Sporni stečaji, krčmenje imovine, nelogične odluke sudova, velika dugovanja, loša partnerstva i ulaganja, neuplaćene plate i doprinosi, boravak na birou rad bez šanse za odlazak u penziju, samo su dio sudbine crnogorskih radnika koji su radili u fabrikama obuće „Košuta“ i drvoprerade „Vektra Jakić“.

Oni kao i njihove kolege iz firmi koje su ugašene zbog stečaja, tranzicija i privatizacija, a među njima i iz „Radoja Dakića“, ulcinjske „Solane“, nikšićkih „Rudnika Boksita“, bivšeg državnog avio-prevoznika „Montenegro Airlinesa“, imali su lošu sreću da rade u preduzećima koja su ugašena radi milionskih dugovanja, kako prema državi tako i radnicima.

Crnoj Gori od najznačajnijih proizvođača, danas preostaju državne „Plantaže“ i djelimično „Kombinat aluminijuma Podgorica“ (KAP) i nikšićka Željezara.

Tako danas 693 radnika „Košute“ od Vlade potražuju 2,8 miliona eura, za isplatu zaostalih devet plata i povezivanje radnog staža za njih 81.

Advokat radnika ove bivše fabrike Petar Martinović „Vijestima“ je kazao da je ova kompanije poslovala regularno, dok nije otvoren „fiktivni“ stečajni postupak 1996..

Tako ga nazvao jer je kako tvrdi, pokrenut radi neisplaćenih devet plata radnicima pri čemu fabrika nije bila bez novca. Istakao je da je kasnije samo od prodaje lagerovane robe naplaćeno 6.000.000 tadašnjih maraka.

„“Košutu“ je kasnije preuzeo „Montenegro modern shoes“ koji je prodao 48 poslovnih prostora širom bivše Jugoslavije, ali i 600 mašina, ali do radnika nije došao nijedan euro. U rješenju o stečaju ni ne stoji da su izostavljeni u tom procesu“, kazao je on.

U ovoj firmi je nekada radilo 1.200 radnika, od čega je gotovo pola preminulo a ostatak završio na birou. Krajem 80-ih godina prošlog vijeka, Cetinje je industrijski grad gdje je u tri firme, „Obodu“, „Košuti“ i „Tari“, radilo više od 7.000 zaposlenih.

Po procjenama, u tom gradu je prije tranzicije radilo deset hiljada ljudi a danas je taj broj na oko 4.000, dok nijedna firma nema preko 100 zaposlenih.

Predstavnik radnika „Vektre Jakić“ Žarko Mazalica je pojasnio da je ta pljevaljska fabrika za drvo zatvorena u decembru 2018. godine, jer vlasnik preduzeća Dragan Brković nije plaćao koncesije za šume, uz dugove ka Opštini, Poreskoj upravi, bankama… Istakao je da im se duguje od 15 do 40 plata uz pet godina neuplaćenog staža, te da su parcijalno otpuštani dok nisu svi dobili otkaze.

„Nekima je falila uplata staža od godinu da bi mogli u penziju, ni to nije Brković uradio. Bila je najmodernija fabrika u Crnoj Gori i u njoj je radilo 250 radnika“, kazao je on.

Mazalica je dodao i da su rješenje tražili kod tri posljednje Vlade, a sada i od premijera Milojka Spajića ali da su svjesni da Brkoviću niko ne može ništa, jer mu je kako tvrde, kum bivši predsjednik države Milo Đukanović. Brkovićeva „Vektra“ je 2006. godine kupila imovinu ove fabrike za 1,6 miliona eura, da bi se nakon stečaja i gašenja pridružila njegovim bankrotiranim firmama „Vektra Boka“ i „Vektra Montenegro“.

Da proces privatizacije u Crnoj Gori nije ni približno ostvario očekivanja o novim investicijama, tehnologijama i radnim mjestima, kazali su iz Unije slobodnih sindikata (USSCG).

Oni su istakli da je do sredine 2009., privatizovano više od 85 odsto kapitalne vrijednosti domaćih firmi a među njima i KAP, Željezara, bankarski sekor, hoteli, uvoz i distribucija goriva…

Tvrde da su procesi rađeni sa promašenim partnerima, da nije bilo socijalnih program za radnike ili da su bili loši. To je dodatno kako navode, otežalo posao sindikatima jer je bilo teško organizovati članstvo da se nakon privatizacije, bori za bolji socijalni program.

„Zbog neoliberalnih zakona i nepostupanja institucija sistema bilo je izuzetno teško zaštititi zaposlene. U tom periodu otpušten je ogroman broj zaposlenih. I umjesto da se država pobrine za njihov status i iznađe rješenja za njihov ostanak na tržištu rada, Crna Gora se odlučila da od njih napravi, kako su ih nazvali, „žrtve tranzicije““, istakli su iz USSCG, i dodali da su radnici ostali uskraćeni a javni interes ugrožen, jer su manjkom uplata ostali prazni i državni fondovi i budžet.