„… nesrećna bića se međusobno prepoznaju. Sada se sreća dobija samo na recept“ (Karin Tuil, Ljudska posla).
Osvešćenom narodu se doista ovih sedmica najzad sve smučilo: i laži i populizam, i pljačke na sve strane, i nesputano nasilje vlastodržaca, i primitivizam i beda.
Loši zakonski tekstovi behu samo inicijalna kapisla, kap koja je prelila već prepunu čašu gneva.
Pa su subotnje blokade prvenstveno bile usmerene protiv loše prerađenog Zakona o eksproprijaciji – zbog u njemu sadržane arbitrarnosti i diskrecionarnosti već dokazano osione političke vlasti – i Novele zakona o referendumu i narodnoj inicijativi koja ne samo poskupljuje građansko učešće na njima, već i osetno umanjuje trajnost donete odluke i specifičnu težinu neposrednog izjašnjavanja, tj. odlučivanja građana.
E, onda je šef Države navrat-nanos – kobajagi prevashodno uvažavajući volju meštana iz Gornje Nedeljice, a u stvari pod pritiskom legitimnih sve masovnijih blokadnih protesta – pogazio sve što je ranije govorio.
S jedne strane, on je faktički, mimo svih pravila „vratio“, odnosno „stavio van snage“ već usvojeni, Zakon o eksproprijaciji za koji je procenio da mu je politički štetno da ga potpiše, „iako je ustavan“.
S druge strane, Vučić je naredio Vladi da posegne za određenim izmenama (cenim nedovoljnim) Zakona o referendumu i narodnoj inicijativi – koji je nedavno pompezno potpisao ne nalazeći mu nikakve falinke! – pa da ih promptno uputi Parlamentu na usvajanje.
Kakva žurba, kakva „delotvornost“! Kad se potisne i pritisne gde treba! Stavljajući tzv. politički a ne pravni veto na tekst Zakona o eksproprijaciji, do sada monarhijsko svemoćni šef Države se u svom „obrazloženju“ pozvao na Zakon o predsedniku Republike, a ne na Ustav! Rečju, on sâm je – da se stvar što pre zataška i stavi pod tepih – samovoljno „skratio“ ustavnu proceduru – apsolutno neustavno narediviši (sic!) Vladi (koja se inače do pre neki dan zaklinjala u taj tekst, posebno premijer/ka/) – da ga, pre iz straha od šireg narodnog ustanka i sledstvenog gubitka izbora (a i prethodnog fijaska ustavnog referenduma!), nego iz neznanja „pravnog tima“ – smušeno „povuče iz procedure“ (sic!!). Tako je belodano još jednom otkrio nepoštovanje i prava i Vlade, a naročito Parlamenta! A u prvom redu građana, na koncu – i sâmoga sebe!
No, pored nedirnutog i još „lebdećeg“ Rio Tinta, odnosno pretećih ozbiljnih ekoloških reperkusija po Jadar a i celu Srbiju, ostaje realan i strah od svakog isplaniranog, veštački raspisanog narodnog izjašnjavanja na temelju sveže izmenjenog Zakona o referendumu i narodnoj inicijativi.
Jer na tako pravno projektovanom tipskom referendumu bi i minimalna – a od vladajuće vrhuške lako instruirana i na odgovarajući način ohrabrena manjina – „odlučila“ o nečem važnom u ime ogromne, nedovoljno obaveštene ili pak zaplašene većine građana na nekom području.
Naime, jedno je ustavotvorni republički referendum kojim se potvrđuje odluka Narodne skupštine o promeni Ustava – gde je za punovažnost dovoljna većina glasova izašlih birača, tj. prosta većina.
Tû je referendum – u slučajevima propisanim Ustavom – samo kruna jednog višefaznog komplikovanog postupka, u najsloženijeg i najvažnijeg kod kojeg narodno izjašnjavanje nije izolovan, samodovoljan čin, već isključivo njegov zaokružujući konstitutivni element.
Ostali oblici referendumskog izjašnjavanja su po svojoj prirodi ipak nešto sasvim drugo: iako nižeg pravnog ranga, svakad su od neposrednog životnog značaja za stanovništvo određene teritorije.
U pogledu njih je do sada bilo predviđeno da je referendum punovažan samo ako je na glasanje izašla većina od ukupno upisanog broja birača – tzv. apsolutna većina.
Time se pojačavala legitmnost donete narodne odluke: bar glas više od onog cenzusa 1+50% od celine biračkog tela.
Nema ni valjanog pravnog, ni politički opravdanog razloga da se svi referendumi od sada održavaju i „uspevaju“ na podlozi pretanke proste većine gasova – kako je odredio taj nedavno skupštinski usvojeni, pre neki dan delimično popravljeni zakonski tekst.
Koji nije dirao u pitanje nepostojanja referendumskog cenzusa.
Sve u svemu, sazrelo je vreme da se ostrašćena vladajuća garnitura, njihovi sateliti i poslušnici konačno zaustave u svom polivalentnom štetočinskom pohodu.
Civilizovano a odlučno i uporno – i u institucijama ali i van njih.
Težeći pravdi, razumnosti, moralnim i logičnim pravnim pravilima.
Boreći se za svekoliko zdravu životnu sredinu, za pristojnu, demokratsku parlamentarnu državu jednakopravnih subjekata.
Za nepristrasno kontrolisanu vlast i odgovornost.
Za otvoreno i slobodno građansko društvo.
Da sve tô postavimo i zaštitimo budućim savremenim – objektivnim, jasnim, nedvosmislenim, usklađenim i humanim pravni(čki)m instrumentima. Izgrađujući konzistentan i stabilan javni poredak.
Elem, njihova vlast i „njihovo“ pravo tonu: vreme decembarskih kaktusa je započelo, i stvarno i metaforično.
Da neke već poduže razularene izbodu i od privilegija udalje, a da nama ostalima – svojom jarko crvenom nijansom – tek nagovešteno životno stanje normalnosti i istine, otkriju i pruže.
A za njegovo uspostavljanje – na putu ka bliskoj novogodišnjoj raskrsnici a i nakon nje – moramo da se svojski, uz neophodnu sreću, sâmi potrudimo.
„U životu nikad nismo daleko od pada, od greške u proceni koja za nekoliko sekundi može uništiti sve što smo čitavog života gradili“ (Karin Tuil).
Autor je profesor Pravnog fakulteta u Beogradu
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.