"Nekrsti" su počinili zlo 1Foto: Privatna arhiva/Muhamed Mulaganović

Sećanje na izneverenu nadu od pre četiri decenije, zatim, iskrena ispovest čoveka koji je preživeo ratne zločine u svom gradu i primer izuzetne čestitosti jednog intelektualca koji je progovorio o neljudima u svom nacionalnom korpusu, dovoljno je da kod svakog čoveka izazovu uznemirenost i snažna osećanja.

To se upravo meni dogodilo, kada sam se setio filma reditelja Lordana Zafranovića i scenariste Mirka Kovača „Okupacija u 26 slika“, zatim, kada sam u Danasu u rubrici „LJudi sećanja – Ademir Kenović, reditelj“ pročitao tekst „Ja sam za skandinavizaciju celog Balkana“ (Danas 9-10. II 2019) i kad sam slučajno, sa zakašnjenjem, naišao na intervju uvaženog dr Milana St. Protića, koji je prošle godine objavila medijska produkcija „Balkan info“.

Posle gledanja umetničkog i poučnog filma o našoj bliskoj bratoubilačkoj prošlosti „Okupacija u 26 slika“ 1977. godine, izlazio sam iz pune bioskopske sale novovaroškog Doma kulture sav ozaren i srećan što živim u zemlji SFRJ u kojoj se više nikad neće dogoditi stravični zločini, kao oni prikazani na filmu, kad su ustaše udarcima meljem po glavi ubijali Srbe i bacali ih u reku. Međutim, kad se obelodanilo šta se dogodilo mom bošnjačkom narodu u BiH u ratu 1992 – 1996. godine, postavio sam sebi pitanje – kako sam mogao biti toliko naivan. Zbog neispunjene nade za srećnim životom u sređenoj multinacionalnoj zemlji, moj život postao je istinski košmaran.

Pošto je naveo da je kao i svi stanovnici Sarajeva, koji su ostali da žive u svom gradu od proleća 1992. do kraja zime 1996. godine, označen užasima koji su se dešavali, reditelj Ademir Kenović je prepričao izjavu B.H., pripadnika vojske bosanskih Srba iz 1992. godine. Ovaj vojnik je ispričao da je po naređenju sa još dva saborca ispraznio tri šaržera sa udaljenosti od deset koraka pucajući iz kalašnjikova u desetak članova jedne familije, koje su upravo izvukli iz podruma kuće gde su se krili.

– Ni sada ne mogu da razumijem zašto i kako su njihove vođe veliki broj ljudi koje su vodili, pretvarali u ubice, i to samo radi borbe za teritorije, borbe za prevlast , borbe za neke besmislene, imaginarne ciljeve. Nažalost, kao i njihove žrtve i ovi izvršioci su postali žrtve nečega s čime će morati da žive čitav svoj život – izložio je čitaocima Danasa svoju nagomilanu potištenost i razočarenje Ademir Kenović.

Moram priznati da sam godinama očekivao da će se u poplavi dezinformacija, tabloidnog zamajavanja i planskog obmanjivanja javnosti pojaviti neka kompetentna ličnost spremna da progovori o nemoralnosti ratovanja u BiH. To sam dočekao. Povodom intervjua dr Milana St. Protića, istoričara i diplomate, datog produkciji „Balkan ibfo“ svaki komentar je suvišan. Dr Protić je tom prilikom, govoreći o „svojim“ zločincima rekao:

– Zločin u Srebrenici je apsolutno neoprostiv. Potpuno je svejedno da li je tada ubijeno 7.000 ili 50 ljudi. Srbi su se po prvi put u istoriji ogrešili o druge. To mi nikada ranije nismo radili. Tek kad su došli ovi „nekrsti“ na čelu sa Ratkom Mladićem, koji ne poštuju ništa, koji do juče nisu bili Srbi, koji je plakao kad su mu skidali petokraku, koji nemaju nikakvog morala. Onda su krenuli da ubijaju civile. To je Srbima više puta rađeno kroz istoriju a onda su oni počeli to da rade. Obrukali su ovu naciju za sva vremena. Uopšte me ne interesuje koja su opravdanja za to. Da li je to neko nama radio? Tačno je, jeste. A jesmo li mi to divljaci koji se svete ili smo hrišćani koji praštaju? I onda to negiramo. Umesto da izađemo i kažemo neki su to Srbi uradili u naše ime, žao nam je, voleli bi da se to nije dogodilo. Sram nas bilo. Ja se stidim. Mi smo kroz istoriju bili žrtve a pod ovim novokomponovanim Srbima postali smo krvnici. Oni nikad nisu ušli u crkvu dok to nije bilo probitačno. Ako su nam idoli Arkan, Mladić, Karadžić, Milošević, Šešelj i slični, onda nije čudno zašto ovako prolazimo. Ubijani su ljudi koji su uhvaćeni, koji su bili potpuno nemoćni da se brane, sistematski i to danima, po celoj Istočnoj Bosni, ne samo u Srebrenici. To su radili izrodi, otpad, koji zaslužuju svaku osudu ovog naroda. Jer mi smo vaspitavani da nikad ne potežemo za životom onoga ko je poražen, ne daj Bože kad je zarobljen!

Posle svega, šta čovek drugo da zaključi nego da izreka „ljudski život je najveća univerzalna vrednost“ na našim prostorima ne važi.

Autor je politikolog iz Nove Varoši

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari