Nikola Samardžić Zlo je u politici kreacija, kao i dobro. U demokratiji, ili na njenim rubovima, poput političke Srbije, zlo se hrani svim njenim slabostima. Nakon trijumfa u poslednjoj deceniji dvadesetog veka, liberalna demokratija nije uspela da značajno prevaziđe granice koje je, u svome istorijskom prostiranju, obuhvatila kultura prosvećenosti.

Nikola Samardžić Zlo je u politici kreacija, kao i dobro. U demokratiji, ili na njenim rubovima, poput političke Srbije, zlo se hrani svim njenim slabostima. Nakon trijumfa u poslednjoj deceniji dvadesetog veka, liberalna demokratija nije uspela da značajno prevaziđe granice koje je, u svome istorijskom prostiranju, obuhvatila kultura prosvećenosti. Sa one strane tih granica, zlo je institucionalizovano u hijerarhijskom poretku, kastama, političkoj religiji i nemogućnosti masa da se obrazuju u racionalnom duhu kako bi ravnopravno pristupile resursima političke i ekonomske moći. Slobodni izbori lišeni demokratskog sadržaja, podrazumevajući imperativ ličnog usavršavanja i pojedinačne odgovornosti, daju prividan legitimitet kolektivizmu kao najopštijem okviru manipulacija, koji je kontaminirao i međunarodne institucije. Upravo na ograničenjima same ljudske prirode lišene verodostojnog istorijskog kontinuiteta zaglavila se, ko zna koji put u svojoj modernoj istoriji, politička Srbija.
Oni koji su raspisali tekuće predsedničke izbore podsetili su da su svaki izbori praznik demokratije. Srbija se zatekla u praznom prostoru između demokratije i tiranije, koji u stvari ne postoji. Demokratija je jasno odredila svoje značenje. Zato su u Srbiji u kojoj ponovo odlučuju milioni nepismenih, spremni da poveruju u svaku mitologiju koja će ih očuvati u izocaciji i samoći, oslobađajući ih potrebe da se menjaju, izbori samo tegoba, u strepnji i neizvesnosti. Srbija u celini ponovo bira otkrivajući svoj iracionalni i neprosvećen karakter. Na jednoj strani, protiv slobode, demokratije, odgovornosti, ljudskih prava i kulture. Na drugoj, protiv onog puta koji je već završio u jednoj kataklizmi, zahvaljujući samo njenom sopstvenom pseudomišljenju. U uverenju da postoje ostaci institucionalnih kapaciteta i dobre volje koji bi se mogli iskoristiti u nastavku preobražaja koji bi Srbiju konačno učino bezbednom od nje same.
Politička Srbija danas je na umoru svoga drugog, popravnog života. Zato Srbija bira između tumora i metastaze. U tumoru vidi večni život, u metastazi poslednju priliku za ozdravljenje. Nejasna polovina političke Srbije, ogrezla u beznađu i očajanju, kao da veruje da se zločin isplati, da su za preživljavanje dovoljni otpaci od pljačke, da je KGB narodna vojska spasa, ruski gas besplatna infuzija, Gulag slovenski Diznilend, a boljševičko pravoslavlje simfonija propalih nacija i sirotinjskih imperija. Nacionalni komunizam je piramidalna banka pred kojom ponovo stoje beskrajni redovi u nadanju da se može trošiti tuđe ili nezarađeno. Da je prečica između Beograda i Moskve u carstvu nebeskom, gde su Goli otok, Udba i Srebrenica ishodišta svetosavlja i Kosovskog zaveta. Ubijanje budućnosti ponovo počinje nipodaštavanjem sopstvenih predaka i oživljavanjem njihovog nepostojećeg zaveštanja.
Bez obzira na stvarnost, koja ne obećava, liberalna demokratija u Srbiji raspolaže snagom koja se suočava s tužnom, beskrajnom masom tranzicionih gubitnika. Pri tom, u odnosu na nesposobnost većine da racionalno prosuđuje, prosvećena manjina sobom nosi političku i ljudsku odgovornost. To je osnovni sadržaj svakog modernizacijskog procesa. Ali, postavlja se pitanje da li će ona, u Srbiji, uspeti da preživi ovo poslednje ledeno doba, poput prvih sisara u doba poslednjih dinosaurusa.
Uspeh tranzicije zavisi samo od primene njenih pravila. Od vladavine zakona, a ne od pravne države koja krši sopstvene zakone, s predsednikom i premijerom na vrhu piramide političke i mentalne korupcije. Od uspeha tranzicije zavisi i budućnost tranzicionih gubitnika. Samo, istina o tranziciji izgubila se u zaturanju istine o nedavnoj prošlosti.
Ovih dana Srbiju, umesto izbornog karnevala, ponovo prožimaju teške misli. Nedavna manifestacija državnog kriminala potpisanog u Moskvi samo je jedan u nizu događaja koji su ovdašnjoj demokratiji osporili izvesnost da će ipak prevagnuti u klecavoj ravnoteži sa zlom autoritarnog kolektivizma, koji je generisala zvanična politika radikalizma. Da li su, u tom smislu, predstojeći izbori samo referendum o ruskom caru i njegova dva lica?
Srpski KGB i Evropska unija zatvorili su granice Srbije koja se kuva u svim svojim životnim sokovima i otrovima. Verovatno za obe njene političke strane, koje su veoma jasne, bez obzira na izbor bez izbora koji predstoji, suočavanje tek nastupa pošto oni isteknu, bez stvarne odluke. Poruka o Davidu i Golijatu jedan je od kodova slobode i civilizacije. Da li će i u Srbiji pobediti, zarad opšteg dobra, slabiji i pametniji?
Današnji svet je zaista ravna ploča. Svet nikad nije bio, istovremeno, manji i prostraniji u svojim unutrašnjim bogatstvima. U sličnosti i različitosti. Zato će slom demokratije u Srbiji biti poruka o njenom daljem globalnom osporavanju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari