Studentski pokret mora da izbegne senilne sanjare

Prema svetim knjigama monoteističkih religija Mojsije je, u svom narodu (svojoj generaciji), nakon svih njihovih iskušenja, sagrešenja i patnji, pozvao tu svoju generaciju da, nakon bjekstva od faraona iz Egipta i stupajući na područje Levanta, zajedno uđu u Obećanu zemlju, što je njegov narod (generacija), pod uticajem onih koji su se tada nametnuli kao autoriteti, odbio, ispostavljajući Mojsiju i bogu razne izgovore i zahtjeve. Za posljedicu, Mojsije i ta generacija njegovog naroda, su lutali pustinjom narednih četrdeset godina, zlopateći se. Tek će nareda generacija, pod vođstvom Jošue, nakon velikih poteškoća, iskušenja i iskupljenja stupiti u Obećanu zemlju.

Objašnjenja, zašto baš četrdeset godina lutanja, može biti mnogo, ali jedno je sigurno, da bi svaki onaj koji je imao 20 godina i na početku je životne dobi u kojoj započinje svoj društveni život i uticaj, doživio šezdesete godine kada se gubi i nestaje životna, a samim tim i društvena snaga i uticaj. Te da oni koji su imali 40 i bili u žiži i punini životne snage i potencijalnog društvenog uticaja, dodavši ovih četrdeset lutajućih, dočekaju smrt u osamdesetim, čime prestaje svaki njihov uticaj. U međuvremenu su se rađali, stasavali i dolazili na društvenu scenu novi naraštaji koji su, na sopstvenoj koži, osjetili pogubnost nespremnosti donošenja ispravnih odluka prethodne generacije, a koje se nekada učine teškim noseći sa sobom mnoge izazove, ali i jedino mogućim kako bi se dokinule one pogrešne i pogubne iz perioda prethodnih generacija.

Memorandum SANU (čitaj ćosićevski) iz ’86. je došao kao izraz ideoloških društveno-političkih odluka cijele jedne generacije koja je stasala u periodu sprovođenja i življenja ideološko društvene matrice iz 1945. Ne tvrdim da je matrica iz ’45. bila idealna, daleko od toga, ali je ta generacija ipak postigla značajan prosperitet cjelokupnog društva i prostora kojeg je uređivala, za razliku od memorandumske generacije iz ’86. a koja je, nakon proklamovanja Memoranduma, za sobom ost(var)avila ratove, razaranja, žrtve, pustoš, duboke podjele i dugoročno katastrofalne posljedice. Da bi umanjila historijske krivice i prikrila svoju odgovornost ta memorandumska generacija na izdisaju se danas, svim silama dvorskim elitama i službama, upinje da i ovoj generaciji iz 2026. nametne, kao zavetni amanet, slične narative iz kojih neminovno proizilaze slične ili pogubnije posledice.

Samo se treba zagledati u metodologiju izrade i plasiranja dva memoranduma da bi se uspostavile paralele i nagovestile sličnosti, iz kojih neminovno ako se uspostavi kontinuitet proizilaze i katastrofalne posljedice. Naime, tadašnja „radna grupa akademika SANU“ je iznjedrila nacrt teksta kao radnu verziju koju, nakon toga, formalno nije usvojila nijedna zvanična instanca, kako bi se na taj način vješto izbegla i prikrila odgovornost stvarnih inspiratora, kreatora i protagonista Memoranduma iz ’86, a sve pod direktnom palicom nekrunisanog oca nacije Ćosića.

Potom je „nacrt teksta“ misteriozno „procurio“ u javnost putem tada uticajne „društvene mreže“ Večernjih novosti, kako bi se ponovo zavarao trag i izbegla svaka odgovornost, ali time i stvorila prilika svim društvenim akterima da na svoj način tumače i rabe to „sveto pismo nove srpske epohe“. Sam tekst Memorandma je sadržao značajan broj ekonomski, demografski i administrativno gledano, ispravnih činjenica, ali u načinu na koje su one tada tumačene, u drugim dijelovima Memoranduma, je ležala vješto smišljena i utkana generacijska podvala tada samoproglašenih društveno-nacionalnih autoriteta iz čega je proizašla sva katastrofa koju živimo do danas.

Današnji „Memorandum o Kosovu i Metohiji“ je osmišljen i kreiran opet u nekim neformalnim krugovima onih koji su sebe samoproglasili za društveno-nacionalne autoritete današnjice, a sva je prilika pod lomparističko-demagoškom palicom, plasiran putem profila na društvenim mrežama, pri čemu se ne znaju imena i prezimena, kao ni ustanove i reference koje iza njih stoje, kako bi se opet rasplinula odgovornost, ali i izbegla mogućnost pokretanja diskusije o istom, jer sa druge strane nemate jasno definisanog aktera koji bi tumačio opšta mesta i zavetne tvrdnje iz teksta memoranduma.

Naravno i u ovom, nalik prethodnom memorandumu, su sadržane neke nesporne činjenice, kojima se vješto i tendenciozno udara na nacional-vjerski sentiment i pobuđuje generacijska sabornost, ali u onim drugim – tumačećim i dogmatizirajućim dijelovima se ne ostavlja prostora za drukčijim pristupom i izlaskom iz začaranog kruga grešaka i potencijalno novih katastrofa.

Pišući ovaj osvrt, razmišljao sam koga bih to mogao navesti kao relevantnog uzbunjivača iz prošlosti, kako bismo razmislili da nam se pogrešne odluke i katastrofe ne obnove – nastave.

Prisjetio sam se Milovana Đilasa jednog od aktera i kreatora ideološko-društvene matrice iz ’45. koji je, nakon što je uvidio i pobunio se protiv pogubnosti iste, platio visoku cijenu, da bi, poučen iskustvom, pokušavao da aktere Memoranduma iz ’86. upozori na katastrofalne posljedice istog. Tako bilježi u svojim dnevničkim zapisima „Raspad i rat“ znakovite sekvence razgovora sa Matijom Bećkovićem, a čiji zadah pored Lomparovog, osjećam i u ovom „studentskom memorandumu“, gdje Đilas kao da proriče:

Njega (Ćosića) – kaže Matija – pogađa strašna hajka koja se vodi protiv njega. – Ja: Da, ali ima tu i nešto dublje: čitava njegova koncepcija, Memorandum, tragični položaj srpstva – sve se to sad završava u ratu, u bespuću. – Matija: Da, i to, svakako.

…U „Borbi“ diskusija o SANU: protivnici Miloševića, iz nacionalističkih pozicija, pozivaju se na svoj negdašnji „Memorandum“ kao na veliko postignucće, pozitivno za srpski narod, premda je to bila ideološka osnova i za rat i za Miloševićevo uspinjanje. Neverovatno slepilo kod najumnijih ljudi – dokaz da ideologija obespamećuje i srozava nivo bez obzira na kulturnost i znanje.

…Nego, kakav je tu položaj i osećanje Dobrice – tvorca nacionalne ideologije o Srbima u jednoj državi? Mora se odreći – radi mira – svake političke veze s više od 2 miliona Srba čije mu je prisajedinjenje bilo i cilj i delatnost više od decenije? A time rizikuje i odvajanje C. Gore, koju povrh smatra delom Srbije?

Sve ovo pišem, ne da bih oponirao, već da bih upozorio cijelu jednu generaciju, onih odlazećih jednako kao i nadolazećih društvenih snaga i aktera, na odgovornost koja nimalo nije naivna i minorna. Ako memorandumaši iz ’86. nisu imali iskustvo posljedica njihovih „genijalnih“ memorandumskih postavki, ovi današnji bi ih trebali imati u vidu. Odgovornost prema budućnosti koja je, preko studenata, stidljivo i mladalački nesigurno iskazala spremnost za drukčijim pristupom i odnosom prema sebi i svijetu koji nas okružuje.

Budućnost koja nam za četrdeset godina, te nadolazeće 2066. godine, može ličiti na onu iz ’46, ’86, 2026. ili pak može postati svijetli reper za one naredne dekade i mojsijevske generacije koje će trasirati realne puteve ka Obećanoj zemlji, a ne vrteti nas po pustinjskim bespućima egoističnih demagoga, koji jedino što su u životu pogodili jeste sentimentalna žica svom narodu preko koje ga vješto odvlače dublje ka pustošima, svaki put tvrdeći da je Obećana zemlja iza sledećeg brežuljka tegoba, trpnji i tlapnji.

Zato pozivam one pozitivne, trezvene i hrabre snage unutar onoga što kolokvijalno zovemo Studentskim pokretom, hrabre i trezvene studente, profesore, stvarne intelektualce i akademike, istinski pobožne i časne sveštenike, da se ne daju i ne prepuste senilnim sanjarima koji su u stanju da zbrišu stotine hiljada nevinih života da bi, tuđom krvlju u već dovoljno natopljeno tlo, urezali svoja imena, jer su ih, njima slični, ubijedili da su vanvremenske nacionalne i intelektualne veličine.

Zaista, nažalost, često osvjedočeno zlo ima više snage i upornosti, od kolebljivog dobra, a samim tim i „rezultata“. Zato i živimo u svijetu u kakvom živimo. I nije krivo zlo koje se ne povlači, već dobro na koje nismo dovoljno spremni.

Autor je predsednik Građanskog pokreta Sandžaka

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa