Ženski vrisak ili krik 1Foto: Luca Marziale / Danas

Da će jedan tekst na kulturi, odnosno, umetnički događaj, izazvati takvu pažnju javnosti i potrebu da ista daje svoj komentar i viđenje tog događaja, ne bi mogli pretpostaviti ni najveštiji analitičari i „merači“ javnog mnjenja. Poplava mizoginih „misli“, poneka duhovita opaska, međusobno prepucavanje, konstatacija, ponegde i analiza, našli su se ispod članka koji opisuje kako je izgledao performans Burn/Out umetnice Dee DŽanković.

Idući tragom sindroma tipičnog za savremenog čoveka – tzv. burnoutom, tj. trenutkom u kome dolazi do „pregorevanja“ ličnosti usled fizičke i emotivne iscrpljenosti, Dea je pozvala pre svega ženske osobe da joj se priključe u oslobađanju od pritiska savremenog sveta tako što će skupa vrištati na javnim, naravno, nimalo slučajno odabranim mestima. Ispred Skupštine, institucije koja donosi zakone i kroji sudbinu ove zemlje, neretko i dalje stavljajući žene među osobe drugog reda svojim odlukama; ispred spomenika Stefanu Nemanji, toj falusoidnoj, patrijarhalnoj kič odi ocu nacije koja je uzurpirala i potpuno obesmislila svrsishodnost prostora na koji je postavljena, a koji je bio jedno od glavnih saobraćajnih čvorišta ne samo ovog grada nego i ove zemlje i sve to uprkos upozorenjima struke i negodovanju građana; najzad, vrištalo se i ispred Fakulteta likovne umetnosti, koji je za samu umetnicu kao institucija predstavljao izvor stresa.

Važne stvari konstatovane u pomenutom tekstu su da se žene često ne slušaju dok govore, pa čak ni kada povise ton i, drugo, da se problemi ne smeju gurati pod tepih već da se o njima mora razgovarati ili, kako je to za Danas rekla sama umetnica – nezadovoljstvo se mora izražavati da bi se stvari menjale.

Komentari koji su išli od onih da se na ovaj način samo potkrepljuje stereotip o ženama kao histeričnim do onih da je učesnicama performansa bilo bolje da su nešto skuvale, previđali su dve stvari – da je burnout sindrom nešto što satire savremenog čoveka, poništava ga kao ljudsko biće, a pritisak na žene je utoliko jači što je broj uloga koje se očekuju od njih da ostvare i to, naravno, uspešno, višestruko veći nego kada su u pitanju muškarci.

Ono što je ženama preostalo i što su najzad počele da čine jeste da se oglase povodom svih pritisaka i, još više, nasilja pa i zlostavljanja koje su mnoge iskusile. Da se pobune makar vriskom poput junakinja horor filmova ili krikom poput lika sa Munkovih crteža koji sugeriše ontološki i egzistencijalni očaj ljudskog bića.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari