Odlazak Igora Mandića, galaksije koja nas je osvetljavala, provocirala i činila boljim ljudima

„Kad kažem da ću umreti u propisanom roku, a ništa mi nije, onda je to autoironija, kad hoću da budem uredan građanin, ja bih na taj način da uđem u vrlo osetljive tabu teme starosti, umiranja, smrti, samoubistva…, svega onoga što me se osobno tiče, sve je to autoironija. Tako je bilo i dok sam pisao knjigu ‘Predsmrtni dnevnik’. Ta autoironija i ta smešna strana smrti mi pomažu da se nosim s tim problemom. Svi se plaše smrti! Svi! Jer to je slabo razjašnjena fiziološka činjenica. Sve se pretvara u glib. Pitaju se ljudi gde su moje ambicije, život, ljubav, seks… Nigde, dragi moj! Seneku je uhvatila smrt dok je sadio kupus. To sebi priželjkujem: sretnu smrt, neki masivni srčani udar, a ne nešto aljkavo, da se mučim. Hoću nešto veliko, ja bih voleo da se smrt oko mene potrudi“, govorio je Igor Mandić 2018. povodom svoje poslednje knjige.

I smrt se zaista potrudila oko njega – veliki jugoslovenski i hrvatski pisac, polemičar, kritičar, esejista i kolumnista, intelektualac i večiti disident koji je rušio sve političke, društvene i kulturne tabue, uznemiravao i iritirao malograđanski svet, preminuo je u nedelju uveče u zagrebačkoj bolnici Sveti Duh od jakog srčanog udara.

Kako je objavio njegov bliski prijatelj, kritičar Velimir Visković, Mandić je u subotu imao tešku noć, pa je sutradan, verovatno naslutivši kraj, od svoje supruge Slavice naručio veoma elegantan ručak, gratinirane školjke (Sen Žak) i šampanjac.

„Po podne mu je pozlilo, završio je u bolnici Sveti Duh, Slavica kaže da ju je sestra pitala koliko Igor ima godina, na šta je ona rekla osamdeset dve, a Igor je iz druge sobe dobacio osamdeset tri, iako mu je rođendan tek u novembru“, objavio je Visković.

Odlazak Igora Mandića (1939), koji je više od pola veka bio poput duhovne i moralne galaksije koja je osvetljavala ovaj naš prostor, provocirala i činila nas boljim ljudima, rastužio je sve generacije njegovih čitalaca, poštovaoce, prijatelje i kolege koji se s velikom tugom opraštaju od njega od „Triglava do Đevđelije“.

– Igor Mandić je jedan od sasvim rijetkih na našim zemljopisnim širinama koji je znao čemu je čovjeku na vrat nasađena glava. Naime to, kako je rekao Ernst Bloh, da se misao unese u svijet, čak i ako taj svijet dubi na glavi – kaže za Danas hrvatski dramski pisac, prozaista, teoretičar i publicista Slobodan Šnajder.

– On je upravo uzorno nosio i snosio sve što kod nas slijedi iz uloge koju je odabrao – a ta se uloga zove: biti javni intelektualac. Volterijanski, kao valjda nitko drugi kod nas u novije doba. Volter je uspio naći relativno prosvijećenoga pruskog kralja koji je njega, hyperkritičkog intelektualca, koji je tada, a i onda, uvijek morao biti na oprezu, azilirao, a dao se i od te glave savjetovati. Kod nas, Mandić je naletio jedino na barabe koje ga, navodno, nisu čitale, osim ispod klupe, čak i u sabornici – navodi Šnajder.

Mandićevu polemičku knjigu o Krleži „Zbogom, dragi Krleža!”, jednu od ključnih u njegovoj karijeri koja je 1988. izazvala književni i kulturni „zemljotres“ u tadašnjoj Jugoslaviji, Šnajder, kako objašnjava, nije do kraja razumeo:

– Kao da se on htio Krleži osvetiti za ljubav koju je za njega osjećao, ali ostaje činjenica da bard tu ljubav nije nikada posebno stimulirao. Bio je Krleža, a tko nije, osjetljiv na kritiku, napose ako je imao razloga misliti da ona dolazi iz njegovih vlastitih redova. Tako je bilo i sa Stankom Lasićem. Unatoč toj Igorovoj knjizi, a đavo bi ga znao, možda upravo zbog nje, s Mandićem odlazi sada naš najveći krležijanac, ako biti krležijanac ne znači ništa drugo nego od svog života učiniti polemiku. Mandić nije pisao književnost već o njoj, ali znalo se mnogo puta dogoditi da je njegova kritika nesravnjivo bolje napisana kao književni žanr, no što je napisan kritizirani predložak. A ni Krleža ni Mandić nisu vjerovali u onaj svijet, pa su, koliko god su mogli, nastojali popraviti što se dalo popraviti, dok su još na Zemlji. Otud je Mandić, kao književni kritičar, često bez milosti plijevio naš zapušteni književni, više povrtnjak nego cvjetnjak. Tako rezolutno, i tako uporno, prije njega takav je vrtlar bio Antun Gustav Matoš. Sad se, od nedjelje, Krleža i novi Matoš mogu sretati u čitanju svoje preostale publike. To je njihova onostranost. U onome što od njih ostaje. A ostaje jako mnogo – smatra Šnajder.

U društvenoj kritici pak, kako navodi, Mandić je razvio upravo acidnu kritičnost prema gotovo svemu što nas je spopalo od početka devedesetih godina prošlog veka, i tu je on bez premca.

– Mogu skromno dodati da su se naša gledišta uglavnom poklapala. Kao ljudi i pisci, mi smo se do devedesetih nalazili i gubili. Ali obojica smo osjećali jednaku nelagodu usred naše restauracije. Tu bi inzistiranje na razlikama bilo nedopustivi luksuz. To ne znači da Mandić, čak jako, nije volio restorane. Tako mi je lako zamisliti da Krleža i Mandić sada negdje skupa blaguju, iako znaju da je to nemoguće. No, važno je kako se čovjek osjeća, a ne u što vjeruje – kaže Slobodan Šnajder.

U svom poslednjem intervjuu, objavljenom decembra 2021. u hrvatskom “Jutarnjem listu” za koji je povremeno pisao kolumne, Mandić je govorio o toj višedecenijskoj uzajamnoj ljubavi između njega i Beograda, beogradskim prijateljima i razlozima zbog kojih je više bio poštovan ovde nego u Hrvatskoj.

Prijateljstvo sa Milisavom Savićem, piscem, književnim istoričarem i prevodiocem, započelo je, kako Savić kaže za Danas, još od prvih njegovih tekstova.

– Mandić je sedamdesetih i osamdesetih godina rado objavljivao tekstove u „Književnoj reči“ i „Književnim novinama“, koje sam tada uređivao. I to uglavnom polemičke. Na “nišanu” su mu bili pojednako i desničari poput Dragoša Kalajića, i levičari kao što je Predrag Matvejević. Sećam se događaja iz Rima 2008, Matvejević mi je pokazao zagrebački časopis „Republika“, posvećen Igoru Mandiću. U bloku tekstova bio je, na vidnom mestu, i Matvejevićev tekst. “Jeste da smo se u mnogo čemu razilazili, jeste da me je nazivao ‘policajem duha’, ali s njim je bilo zadovoljstvo polemisati – bio je intelektualna gromada”, rekao je Matvejević o Mandiću – kaže Savić, ističući da će on Mandića pamtiti kao izuzetnog kolumnistu modernog senbizilteta, kritičara bez dlake na jeziku, sa neskrivenim simpatijama za pitku i urbanu prozu.

– Jedan od retkih koji je pratio, do kraja života, književnost u gotovo svim bivšim jugoslovenskim republikama. Raspad Jugoslavije je teško odbolovao. I kad su se na Beograd, opravdano ili ne, svaljivali odijumi mržnje, on ga se nije odricao. Čak je u ratnim godinama nekako iz Zagreba uspevao da stigne na Sajam knjiga – seća se Savić.

Bliski prijatelji Igora Mandića ključnim trenutkom u njegovom životu smatraju tragičnu smrt njegove ćerke Ade 2004, zbog koje se u svim narednim godinama na svoj način ipak “gasio”.

U tom prvom, najstrašnijem periodu preživljavanja Mandića i njegove supruge Slavice, s kojom je proveo više od pola veka, sećamo se da ga je Rade Šerbedžija kao gosta dovodio na svoje beogradske koncerte u Ateljeu 212.

Za njega su to bili, kako je sam Mandić opisao, neka “makar i najmanja nit spasa, ako ona uopšte više postoji, za koju se mogao uhvatiti”.

Šerbedžija je, kako svedoči za Danas, jako tužan, da jedva može da govori o njemu.

– Najbolje što bih mogao reći za velikoga Igora Mandića koji nas je zauvijek napustio “režirajući” svoju vlastitu smrt svih ovih godina nakon smrti svoje kćeri jedinice, kada je njegov intimni život postao svojevrsna lična drama, u kojoj su on i njegova Slavica živjeli svoju novu stvarnost i postali zatočenici svoje gorke sudbine, jesu Krležine rečenice o ulozi pisca. „Da bi vršio svoj zanat, pisac mora biti, u neku ruku, disident, pa čak i defetist u odnosu na državu i vlast, na naciju i autoritete. On je razmetni sin koji se vraća svome ognjištu, samo da bi mogao ponovo od njega otići. Negacija je njegov familijarni oblik prihvatanja svijeta.“ A Igor Mandić je bio i više od toga. Više od disidenta i više od pisca. Bio je najsvjetliji svjetionik slobodne misli među ovim našim južnoslavenskim narodima. Hrabar, istinit i neumoljiv u svojim kritičarskim esejima, koji su uvijek i iznad svega bili prava i očaravajuća literatura. Bio mi je i jedan od najbližih i najiskrenijih prijatelja. Poslije njega i Arsena Dedića za mene, ovaj naš, ovaj moj svijet, nikada više neće biti isti – ističe Rade Šerbedžija.

A kako je pisac, čije će ime i sintagma „moja malenkost“ zauvek ostati intelektualna institucija na ovom prostoru, svedočio potpisnici ovih redova u jednom od svojih poslednjih intervjua, to što je „patentirao“ onu retku i strogu moralnu disciplinu „piši ono što misliš“, imalo je svoju cenu.

„To košta života u trajnoj oskudici ili egzistencijalnoj iznudici. Ni sirotinja, ni obilje, čak ne ni optimum, nego – taman, da ne crkneš, i da pišeš dalje. Ostao sam u ‘uspravnom stanju’, uprkos ili teže. Duh vuče nadole, ali se tijelo ne da. Okoštala fiziologija drži kosti na okupu i stroj ljudskoga tijela traži, zapovijeda da bude hranjen. Živjeti mi se gadi, od avgusta 2004, ali biološki imperativ u tijelu kao da nadjačava crne zvijezde u našem duhu. A možda je ovo samo izgovor jednog slabića, koji je htio živjeti do – zadnjeg časa?“, objasnio je veliki Igor Mandić.

Poslednji tango u Beogradu

U autobiografskoj knjizi „U zadnji čas“ Mandić „razotkriva“ svoju „beogradsku tajnu“:

„Kako mi je već odavno pun kurac stupidnih opanjkavanja, kako sam se (bio) ‘prodao Beogradu’, i to najprije tako što sam za ‘masne pare’ tamo ocrnjivao Krležu (objavljujući proskribirane polemičke feljtone u ‘Dugi’, dok u Hrvatskoj, bivajući na ‘crnoj listi’ nisam imao pristupa javnosti, a osim svega, honorari su u republikama eks-soc.-Ju uvijek bili izjednačeni i nikako se nije moglo zaraditi nešto preko reda ili više!), a potom tako što sam demonstrativno bio prešao granicu 1996, kako bih tamo bio ugošćen i čašćavan klekovačom i škembićima, a sve zbog moje navodne jugonostalgije, dakle, kako mi je tih bedastoća i pogrešnih dijagnoza već pun arhivski kufer, odlučio sam, napokon, u ovoj Aktufikciji, ‘priznati’ što me je toliko godina istinski privlačilo Srbiji, tj. Beogradu, koji sam najčešće posjećivao. Bile su to SRPKINJE, od kojih su me mnoge rado viđale u svojem društvu, i ovo ću ‘otkriti’, najviše stoga da ogadim one politikantske uvrede kojih mi je čitava kibla bila sručena na glavu“.