Foreign Policy: Rusija više ne može da zaštiti svoje saveznike 1Foto: EPA-EFE/DMITRY AZAROV/SPUTNIK/KREMLIN POOL MANDATORY CREDIT

Moskva se previše naprezala u Ukrajini, a posledice snosi Jermenija, koja nije dovoljno sposobna da se suprotstavi Azerbejdžanu.

Privremeni prekid vatre između Armenije i Azerbejdžana održavao se prošle sedmice, nakon jednog od najsmrtonosnijih sukoba između dvije često zaraćene strane, od 12. do 14. septembra.

No, malo je vjerovatno da će se održati, procjenjuje portel Foreign Policy, koji nove sukobe na Kavkazu povezuje sa ruskim neuspjesima u Ukrajini.

Azerbejdžanske snage koje su umarširale u Armeniju i dalje zauzimaju dio njene teritorije, piše portal, naročito uzvisine oko grada Jermuka. Kruže i glasine o predstojećim ofanzivama.

Ključni destabilizirajući faktor je vakuum moći u regiji, koji je ohrabrio Azerbejdžan da iskoristi svoje prednosti. Njegova vojna nadmoć nad Armenijom uvjerljivo je dokazana njihovim prethodnim sukobom, ratom 2020. oko Nagorno-Karabaha, planinske etničke armenske enklave unutar de jure granica Azerbejdžana, piše Al Džazira.

Rusija nije u stanju održati vojno prisustvo

Azerbejdžanska ofanziva iz 2020., uz veoma važnu podršku Turske i Izraela, okončana je prekidom vatre u kojem je posredovala Rusija, koja ima bliske veze sa Armenijom. Iako su okolnosti i dalje sporne, činilo se da je Rusija prijetila snažnijom intervencijom u slučaju da se Baku ne složi sa primirjem.

Sve je to značilo i širenje prisustva ruske vojske u regiji Južnog Kavkaza, u razmjerama bez presedana od raspada Sovjetskog Saveza.

Dogovor je izazvao snažan otpor unutar Armenije, ali premijer Nikol Pašinjan nije se imao obratiti nikome osim Moskvi, budući da su Washington i Evropa bili potpuno odsutni iz diplomatskih napora za okončanje borbi 2020. Pašinjan je kraju dopustio Rusiji da proširi svoje vojno prisustvo unutar Armenije, gradeći nove baze u zemlji, uz proširenu ulogu u Nagorno-Karabahu.

No, Rusija sada nije u stanju održati tu prisutnost – a Armenija trpi posljedice. Pitanje je hoće li Zapad sada prepoznati priliku za širenje vlastitog utjecaja u regiji Južnog Kavkaza.

Ono što dogovor u kojem je posredovala Rusija nije uspio je – riješiti temeljne probleme u regiji. Umjesto toga, otvorio je više teritorijalnih sporova, bez rješavanja problema sa Nagorno-Karabahom. Naknadna diplomatija pokazala se nesposobnom riješiti zabrinutost na obje strane.

U međuvremenu, Kremlj — dugo vremena glavni dobavljač oružja za obje strane — nastavio je nuditi Azerbejdžanu više teškog naoružanja. Krajem augusta ove godine Azerbejdžan je doveo Armeniju pred svršen čin, poslavši svoje snage da zauzmu i sam grad Lachin (na armenskom jeziku poznat kao Berdzor), otkrivajući rusku nemoć.

Ograničeni interes Zapada

U to je vrijeme, tvrdi autor teksta Maximillian Hess, bilo je sve očitije da se Kremlj previše napregnuo u svom ratu u Ukrajini, koji je pokrenuo u februaru, pri čemu je morao privući vojno osoblje i opremu iz cijele Rusije, kao i svojih inostranih baza, čak i u Tadžikistanu i Siriji.

Kijev tvrdi da je Moskva prerasporedila vojnike iz svoje 102. vojne baze u armenskom gradu Gjumri, jedne od svojih najvećih stranih baza, u Ukrajinu.

Jerevan je počeo razmatrati druge opcije, ali interes Zapada bio je ograničen. Washington je rekao da je otvoren za nove diplomatske puteve, ali nije uložio mnogo truda da učini nešto konkretno.

Evropske diplomate također su imale vezane ruke zbog nestašica goriva koje je izazvao ruski rat, a predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen posjetila je Baku u julu, obećavši novo partnerstvo temeljeno na udvostručenju azerbajdžanskih isporuka plina.

Plan možda nije izvodiv, ali Evropi su očajnički potrebni saveznici za alternativnu energiju. Čini se da Brisel vjeruje da zbog toga ne može riskirati svađu s Azerbejdžanom.

Nimalo neočekivano, Jerevan je tražio lternative, uključujući susjedni Iran. Jerevan i Teheran imaju ekonomske veze, a Iran je također dom velikom etničkom armenskom stanovništvu.

Iran također ima česte napetosti s Azerbejdžanom, prvenstveno oko pitanja azerbejdžanskog iredentizma. U augustu je Armenija pristala da Iran uspostavi konzulat u pograničnom selu Kapan, u armenskom okrugu Sjunik, u nadi da će odvratiti Azerbejdžan.

Poznata kao Zangezur na azerbejdžanskom, Sjunik je teritorija kroz koju Baku namjerava uspostaviti svoj kopneni koridor do Nakhčivana. No, vrlo je malo vjerovatno da će Iran direktno intervenirati, a Teheran teško da je bilo gđe bio učinkovit garant sigurnosti.

Osude, ali ne i konkretna pomoć SAD-a

Nakon septembarskih borbi, Armenija se okrenula Organizaciji kolektivne sigurnosti (CSTO) koju vodi Rusija, tražeći direktnu intervenciju za svoju zaštitu, no, te organizacija slijedi stavove Moskve, čiji predsjednik Vladimir Putin, prezauzet nezadovoljavajućom situacijom u Ukrajini, nije iskazao puno interesa za armenski zahtjev.

CSTO je odbio uključiti se u sukob, kao i 2020.

Washington je, međutim, to iskoristio, posredujući u prekidu vatre 14. septembra. To je potaknulo dugo čekanu eskalaciju američkih napora da se pozabavi armensko-azerbejdžanskim sukobom. Dana 18. septembra, Nancy Pelosi, predsjedavajuća Zastupničkog doma američkog Kongresa, boravila je u Jerevanu i proglasila napade Bakua nezakonitim prema međunarodnom pravu.

Iako je Azerbejdžan reagovao negativno, sljedećeg dana američki državni sekretar Antony Blinken posredovao je u razgovoru između ministara vanjskih poslova dvije zemlje uoči sastanka Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u New Yorku. Ipak, nije bilo nekog napretka.

Unatoč pojačanoj diplomatiji, SAD nije direktno zahtijevao povlačenje Azerbejdžana, barem javno, niti je signalizirao koje bi akcije mogao preduzeti ako Azerbejdžan ponovo napadne. I dok Armenija ima učinkovit lobi i saveznike u Kongresu, ima ih i Azerbejdžan. Teško je zamisliti da Washington direktno intervenira, a kamoli da Jerevanu pruži značajnu pomoć u odbrani.

Čini se da je Azerbejdžan voljan delovati bez obzira na stavove svojih partnera. Najnovija ofanziva pokrenuta je bez eksplicitne turske podrške koja je pratila rat 2020. Zapravo, Armenija i Turska su prethodnih mjeseci postigle rijedak diplomatski napredak u svojim dugogodišnjim napetostima, s direktnim letovima koji su uspostavljeni u februaru i razgovorima o njihovoj dugo zatvorenoj granici u julu. Međutin, Ankara se nije javno usprotivila akcijama Bakua, dok Turska također ima interes da Azerbejdžan osigura kopneni koridor do Nakhčivana, što bi rezultiralo direktnom kopnenom vezom između Azerbejdžana i Turske.

Vakuum moći u regiji rezultat je ruskih nedaća u Ukrajini i vanjske politike okrenute sopstvenom interesu, što odgovara Azerbejdžanu.

Ukoliko se nešto ne promijeni, a SAD, EU i Turska ne budu zadili zajedno da zaustave Azerbejdžan, izgledi za Armeniju bit će sumorni.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.