Od zatišja pred buru u „superizbornoj“ godini do „viralne pljeskavice“: Kako stranke i političari u regionu komuniciraju na mrežama?

Aktivni „u poslednji tren“

Iako društvene mreže igraju nezaobilaznu ulogu na svim izborima u Hrvatskoj još političke stranke ne koriste sve njihove „blagodati“ u onoliko mjeri u kojoj bi mogle i trebale. Niti su pretjerano aktivne, niti su znale posložiti na vrijeme društvene mreže i svoje digitalne strategije.

Stručnjak za digitalnu komunikaciju Marijan Palić, s kojim smo razgovarali o načinu na koji političke stranke u Hrvatskoj kao i ključni političari koriste digitalne platforme, kaže kako se kod nas uvijek radi u „zadnji tren“, odnosno da se svi politički akteri „aktiviraju“ i na društvenim mrežama najčešće pred izbore, odnosno u vrijeme kampanja.

Iz čega se može zaključiti kako u ovom trenutku na digitalu traje svojevrsno „zatišje pre buru“ s obzirom da će iduća 2024. godina biti „superizborna“ u kojoj će se održati i parlamentarni i europski i izbori za predsjednika države.

Aktiviranje stranaka na društvenim mrežama u zadnji trenutak za Palića je velika pogreška jer su i prošli parlamentarni, kao i lokalni izbori, pokazati da je digital bio ključan.

Što se posebni odnosi na tri stranke – Možemo, koji su postali treća snaga u državi; Most, koji je osvojio osam mandata; dok je na lokalnoj razini od aktivnosti na društvenim mrežama profitirala stranka Fokus.

„Generalno gledajući, trenutno najveću interakciju na digitalu ima Domovinski pokret koji konstantno objavljuje novi sadržaj i kojemu svaki objavljeni sadržaj broji većinom preko tisuću lajkova.

Najveća stranka HDZ s druge strane ima slabu aktivnost na društvenim mrežama, ali to je i očekivano obzirom da se radi o vladajućoj političkoj stranci pa rijetko tko tko želi pretjerano biti oko njih odnosno lajkati njihove objave i poteze – kaže Palić.

No obzirom na sadržaj koji HDZ preko društvenih mreža producira slab angažman je i ‘pohvalan’, jer sve analize, pa i ona nestranačke udruge građana GONG pokazuju kako službena facebook stranica HDZ-a već godinama objavljuje sadržaj obilježen vrijeđalačkim diskursom u kojem se učestalo omalovažava, ismijava i proziva niz političkih aktera s jezikom primjerenim grubim anonimnim internetskim komentarima.

„Umjesto proaktivnosti i predstavljanja svojih stvari HDZ koristi napade na opoziciju i posebice predsjednika države Zorana Milanovića i to radi dosta loše. A to koriste jer znaju da će im mediji prenijeti taj sadržaj.  Nešto slično radio je i Donald Trump – što veći napad, veća medijska pažnja. Budući se premijer Andrej Plenković prikazuje kao netko tko na taj način ne želi komunicirati u javnosti takav je diskurs je očito preuzela stranka preko društvenih mreža kao najbezbolniji način da se odgovori na komunikaciju predsjednika države“- kaže Palić.

Stranka Možemo s druge strane objavljuje dosta video sadržaja, ali ima slab „engagement“ na društvenim mrežama dok je kod najjače oporbene stranke SDP-a primjetno da su se u zadnje vrijeme, točnije od angažmana PR stručnjaka Alexa Brauna pokrenuli što se tiče digitala te su krenuli i sa vizualima, slanjem konkretnih poruka.

Uz Domovinski pokret, kaže Palić, SDP najintenzivnije komunicira trenutno na društvenim mrežama, a veliku zamjerku vidi u činjenici da niti jedna stranka u ovom trenutku ne koristi konkretno oglase za testiranje poruka i target supina, a na taj se način primjerice, radi u SAD-u i Velikoj Britaniji, a donosilo je rezultate i tijekom parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, izuzev SDP-a i DP-a koji rade na promoviranim oglasima koje ujedno objave na svojoj stranici.

Kada se gledaju općenito društvene mreže teško je ne primjetiti da su političari najaktivniji na Facebooku, a znatno manje na Twitteru, ali to, ne čudi obzirom da, kaže Palić, iako se Facebook otpisuje već godinama svi su na njemu dok je u Hrvatskoj Twitter zajednica još uvijek mala. No ističe kako bi političari i stranke definitivno morale „otkriti“ TikTok koji se u SAD-u pokazao dosta važnim u dobrom rezultatu Demokrata.

„TikTok u Hrvatskoj najviše koriste, po objavama, Dario Zurovec, gradonačelnik Svete Nedelje, i Nikola Grmoja iz Mosta. Drugi nisu toliko aktivni na toj mreže iako treba istaknuti Domovinski pokret koji ima 2.200 pratitelja na TikToku te Forum mladih SDP-a s 560 pratitelja“, kaže Palić koji ističe i kako je prava šteta što TikTok nema i predsjednik države obzirom da svaki video s njim u toj zajednici vidi, komentira i dijeli nekoliko stotina tisuća ljudi iz cijele regije.

Pljeskavica u viralnom političkom svetu

Nakon što je premijerka Srbije Ana Brnabić 12. maja, tokom drugog građanskog protesta „Srbija protiv nasilja“, postavila na svom Tviter nalogu post „Tri puta nas je više, sada ćemo na Gazelu“, koji je u sprezi internog ignorisanja putem društvenih mreža i onda javnih medija, postao posebna poruka, premijerka je 19. maja zabeležila još jedno negativno brojanje, kako je gafove davno krstio čuveni srpski pesnik čika Jova Zmaj.

Doduše, nije se sama „kačila“ na svoj omiljeni Tviter, ali njen agresivan nastup u skupštinskoj sesiji, koji je opozicija zahtevala – ne nastup, nego raspravu posle dva masovna ubistva početkom meseca koja su odnela 18 mladih života – posvećen uzrocima nasilja tvitovala je estradna zvezda Seka Aleksić uz poruku „ovako ja izgledam kad mi stave pogrešne priloge uz pljeskavicu“.

Prateći video od nekoliko sekundi prikazuje premijerku koja baš iznervirano viče na opoziciju, psuje pošto je demonstrativno uklonila mikrofon.

Koji je, uzgred, u raspravi koristila mnogo više nego što građanska pristojnost nalaže.

I mimo poslovnika, ali u Srbiji te stvari kao što su utvrđena pravila ponašanja odavno nisu na snazi.

E, sad, premijerka je u skupštinskoj sali dobila aplauz vladajućih poslanika, ali toga na njenom krcatom nalogu sa više od 90.000 pratilaca nema. Ni dan kasnije.

Ali, „podelila“ je Seka Aleksić. Baš kao što su desetine hiljada ljudi sedmicu ranije retvitovali premijerkinu „umnoženu“ sesiju sa predsednikom Srbije Aleksandrom Vučićem i političkim prijateljem i ministrom finansija, potpredsednikom Vlade Sinišom Malim, najpoznatijem po plagiranju doktorata.

No, da ovaj podugi uvod završimo odgovorom više masovnog učesnika protesta 19. maja koji na pitanje reportera što ste ovde, šta vam je iznerviralo odgovaraju sa – „Čale“.

Neformalni nadimak – prilično sporan, ako je bitno mišljenje vaše reporterke – prve deklarisane gej premijerke u istoriji Srbije posle tvita od 12. maja, naprosto je logičan.

Ne zbog politike, koju premijerka baš i ne razume sem kao jurišnica partije, već zbog činjenice da dok 50.000 ljudi u mirnoj koloni traže način da se zaustavi nasilje ona se, uz najmoćnijeg čoveka u Srbiji i prvog do njega, smeje, minimizirajući proteste i pozivajući se na lažne izveštaje prorežimskih medija.

Tako je nastalo i pitanje, pretočeno u plakat „Šta je smešno“, koji su i opozicioni poslanici držali u parlamentu dok je premijerka agresivno nastupala. Ova storija, međutim, mnogo bolje od sve ostalog objašnjava vezu političara, društvenih mreža i poruka koji oni šalju građanima.

Tim pre što je premijerkinom poduhvatu umnožavanja „troje u devet“ prethodila fotografija samog Vučića na njegovom Instagramu, a onda i objašnjenje „ja to nisam zvao, zna Ana“.

Na tom profilu Vučić ima od više 200 hiljada pratilaca. I sem neverovatnog broja javnih obraćanja, koji se geometrijskom progresijom umnožavaju u krizama, lično ih „utraja“, šalje…

Već godinama njegov Instragram je jedan od glavnih izvora informisanja tradicionalnih medija, a posebno digitalnih, čiji novinari (?) čim otvore oči prvo pogledaju šta je sinoć ili noćas Vučić emitovao.

I onda to postavljaju, a često i reemituju u programima, novinama… bez mogućnosti, a često i namere, da dobiju odgovore na eventulna pitanja.

Za Đorđa Krivokapića, vanrednog profesora Fakulteta političkih nauka u Beogradu, takvo ponašanje političara nije sporno, pošto su te objave, u ovom novom medijskom kontekstu, isto što i zvanična saopštenja.

Saglasan je i sa pretpostavkom da su tzv. arapsko proleće i Donald Tramp direktno uveli društvene mreže u politiku – prvi kao jedinu mogućnost da se organizuju, drugi da utiče.

I u Srbiji, kao i u svetu, posebno posle najžešćih napada pandemije korona virusa, viralne poruke političara postale su „zakon“. Svi političari koji drže do sebe i sve stranke i pokreti imaju svoje naloge na svim mrežama, mada je Instragram manje popularan od Fejbuka, Tvitera, a sve više i TikToka.

Jedno od još začuđujuće javnih retkih relevantnih istraživanja organizacije Crta tokom izbora 2020 – koji su bili specifično zbog proglašenog bojkota opozicije – pokazuje da je u periodu predizborne kampanje, najveći broj reakcija na Tviteru beleže objave sa profila lidera političkih stranka koje ne pripadaju vladajućoj većini, a prednjačile su objave lidera opozicije koji zagovaraju bojkot.

Međutim, u pogledu deljenja („share“) objava pratilica, ubedljivo su vodili profili stranka i lidera vladajuće većine, pokazalo je istraživanje posmatračke misije Crte.

Izveštaj je kazao da opozicija više lajkuje, vladajuća većina više šeruje, a snaga po broju pratilaca na društvenim mrežama nije uvek merilo političke snage u realnom životu.

Botovi, što bi se reklo.

E, sad, već rečena pandemija, a i pandemija političkih gafova, a posebno usmerenost građana na društvene mreže kao najbrži, mada i najsporniji izvor informisanja, stvari su naprosto ubrzale.

U smislu dotoka informacija (koje mogu biti i polu i lažne!), ali svakako su dostupnije auditorijumu. Doduše, ako ih reemituju tradicionalni mediji, pa zbog toga vladajući političari u Srbiji ipak zadržavaju kao prvu kotu televizije i novine – koje takođe imaju portale sa svim dostupnim mrežama.

No, jednom dođe i pljeska čiji prilozi zapadnu u grlu.

A i ne treba smetnuti s uma da je danas zaboravljeni političar Saša Radulović, lider pokreta Dosta je bilo, pre sedam godina osvojio mandate u parlamentu prevashodno zahvaljujući porukama emitovanim putem društvenih mreža.

Ali i da je u pripremi „najvećeg ikada“ političkog skupa u Srbiji koji je – opet putem Instagrama – zakazao Vučić za 26. maj, najviše dokaza o prisili i ucenjivanju ljudi angažovanih u javnom sektoru emitovano tim kanalima!

Do 2020. i posle

Politika nije bila opštepopularna tema na crnogorskim društvenim mrežama van standardnih mjehura koje su formirali istomišljenici između kojih su se razmjenjivala manje-više, slična ili ista viđenja političkih dešavanja, a onda je došla 2020. godina.

Stranice na Facebooku koje su do tada bile u povoju i vrlo ograničenog uticaja, počele su da okupiraju sve veći dio javnosti svojim aktivnostima, koje su dominantno bile usmjerene ka kritici Demokratske partije socijalista i tadašnjeg režima, ali početak protestnih okupljanja, kasnije formiranih u oblik takozvanih „protestnih litija“, pružio je znatno veću platformu i dosjeg koji je izlazio i van granica Crne Gore.

Povećana pažnja javnosti je značila i veći uticaj, pa su se anonimni administratori tih stranica polako počeli nerijetko prebacivati i na teren govora mržnje i direktnih političkih pritisaka, kao i diskreditacije ispod svakog nivoa, a inspirisali su i čitav niz novih stranica koje su probale da nađu svoju političku, a neki i finansijsku podršku, kod partija.

Nakon izbora u avgustu 2020. je taj uticaj značajno počeo da opada i sada je prilično zanemarljiv, najviše zbog toga što je većina tih stranica počela neskriveno da agituje za jednu od političkih partija ili blokova, dok one koje su bile na strani DPS nikad nisu uspjele da repliciraju uticaj ili vidljivost koju su stvorili njihovi konkurenti.

Tada je aktuelizovan Tviter.

Očigledno svjesni da je na Facebooku bitka izgubljena, dio svježe opozicije je počeo svoje stavove da promoviše putem Tvitera, političari su počeli masovno da kreiraju profile i nabacuju pratioce, a sve su pratili botovi.

I dok su stranice na Facebooku imale širok opseg djelovanja, pa je red dobrog humora i odličnih meme izbačaja negdje mogao da prikrije neskrivene izlive nacionalizma, šovinizma i rasizma, na Tviteru su botovi samo i isključivo služili da se širi govor mržnje, vrši politički pritisak i pokušava diskreditovati nečija ličnost.

Toj tranziciji su pripomogli i mediji koji su bliski DPS-u koji su nerijetko prenosili ili kao jedini izvor koristili anonimne tvitove, a često pravili i čitave članke na osnovu „reakcija na Tviteru“, pažljivo selektiranih da prate očigledno unaprijed dogovoreni narativ.

Dok su facebook mimeri bar u početku radili iz entuzijazma, tviter botovska zajednica nije odavala tu vrstu utiska, što je pokazala i dinamika koja je u početku bila intenzivna i okupljala i regionalnu tviter javnost, a onda polako, kako je neuspjeh njihovih političkih opcija postajao pravilo, nestajali ili usporavali svoje aktivnosti.

Od govora mržnje na mrežama se nisu suzdržavali ni političari, pa je tako lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević na ličnoj osnovi pokušao da diskredituje bivšeg državnog sekretara u Ministarstvu finansija Janka Odović, a Medojevićev tadašnji partijski kolega Nikola Bajčetić je upućivao uvrede LGBT osobama putem Tvitera, što je bilo u skladu sa politikom koju redovno promoviše Demokratski front.

Gotovo da nema partije koja nije imala funkcionera ili člana koji nije imao ispade na mrežama koji bi se mogli svrstati u govor mržnje.

Nedavno je uhapšen i revizor Luke Bar koji je na mrežama prijetio i vrijeđao Bošnjake.

Najnoviji talas govora mržnje je uslijedio kada je na mrežama počela da se širi fotografija psihologa Petra Markovića sa njegovog gostovanja na jednoj crnogorskoj televiziji, a koja je komentarisana na način da se diskredituju njegove profesionalne kvalifikacije na osnovu fizičkog izgleda i vizuelnog identiteta.

Uslijedila je lavina daljih komentara, a kako se sve dešavalo nakon masakra u beogradskoj školi koji je potresao region, desila se takva eskalacija uvreda i prijetnji, te nadogradnje informacija, da se čak tvrdilo da je Marković u stvari osoba zaposlena u jednoj od službi u Srbiji koja je zadužena za rad sa djecom i to indirektno dovođeno u vezu sa mentalnim stanjem dječaka koji je počinio nezapamćeni zločin.

Uvrede i diskvalifikacije su pratile i otvorene prijetnje, pa je Marković sve prijavio policiji, ali dosadašnje postupanje i epilozi u sličnim slučajevima, ne daju crnogorskoj javnosti mnogo prava da se nada da će ovog puta doći do nekog konkretnijeg pomaka u suzbijanju takvih pojava.

Kako zaustaviti mržnju?

Bosna i Hercegovina je na samom dnu medijske pismenosti u Europi i kao takva vrlo je podložna plasiranju lažnih vijesti. Tzv. botovi na društvenim mrežama, lažni odnosno anonimni internet portali, te raznorazne stranice na internet platformama tri su kategorije koje služe istoj svrsi, a to je to je promocija jedne i diskreditacija druge političke opcije.

Takve aktivnosti, za koje se javno zna da su finansirane od strane političkih lidera odnosno stranaka, intenziviraju se u vrijeme izbora, ali njihova aktivnost ne prestaje.

„Kada govorimo o političkim botovima, govorimo o stvarnim osobama koje se sakrivaju iza lažnih profila na kojima objavljuju neku vrstu sadržaja. Međutim, jako je teško ustanoviti da li je neki profil ‘bot’ ili je stvarna osoba. Mi smo do sada objavili jednu analizu mreže SNSD ‘botova’ na Twitteru za koje smo uspjeli ustanoviti i tvrditi da su botovi. Trenutno radimo na nekoliko drugih grupa profila za koje sumnjamo da su botovi, ali je vrlo teško tvrditi, javno i nedvosmisleno, za nekog da je bot. Postoji i druga vrsta problema slična botovima, a to su samo drugi kanali, odnosno razne Facebook stranice, Twitter i Instagram profili, odnosno profili na bilo kojoj društvenoj mreži. To nisu botovi jer se ne predstavljaju kao stvarne osobe. Naravno, tu su i anonimni portali koji se lažno predstavljaju kao medij“, tvrdi Emir Zulejhić iz Raskrinkavanja.

Ta se platforma bavi provjerom tačnosti medijskih informacija.

Važno je napomenuti da odgovornost nije isključivo na pojedincima ili grupama koje stvaraju i šire lažne vijesti.

Platforme društvenih medija također igraju značajnu ulogu jer su one prostor na kojem se dezinformacije brzo šire. Stoga, odgovornost u borbi protiv lažnih vijesti leži i na platformama, medijima, obrazovnim institucijama i korisnicima interneta u cjelini.

„Svaki portal koji dopusti komentare, mora biti i odgovoran za njih. Ne može se pozivati na slobodu govora, jer svaka sloboda prestaje tamo gdje počinje pravo drugoga. Većina tih lažnih vijesti se smanji nakon izbora, ali nikada ne umire. Javni prostor je zatrovan, a u zavisnosti iz kojeg kraja dolazi ‘bot’ ovisi je li ugrožen Hrvat, Bošnjak ili Srbin“, kazao je Marko Divković, predsjednik Udruženja BH Novinari.

Vlada Kantona Sarajevo krajem prošlog mjeseca utvrdila je Nacrt zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira kojim je, između ostalog, obuhvaćeno i proširenje javnog prostora i na online sferu. Između ostalog, visina novčane kazne za iznošenje i prenošenje lažnih vijesti ići će i do 1.800 KM.

„Bojim se da je to pokušaj kopiranja vlasti Republike Srpske, koja je već duboko otišla u fingiranje javnih rasprava kako bi kriminalizirala klevetu. To što policija hoće da radi, to je posao nekih drugih. Imamo ministarstvo pravde i druge institucije koje to trebaju raditi, ali prije svega to se mora na pravi način regulisati zakonom. Pogotovo je problematično što se definiše na nivou Kantona, a ne entiteta ili države“, tvrdi Marko Divković.

U BiH postoji Vijeće za štampu i online medije, no anonimusi su daleko od pravila, a sijači mržnje preko društvenih mreža još i dalje. Njihov je jedini cilj radikalizirati društvo.

Podgoričke Vijesti, sarajevsko Oslobođenje, zagrebački Večernji list i Danas objavljivaće u narednom periodu zajedničke tekstove nastale u produkciji ove četiri redakcije. Osnovna ideja je da se čitaocima ponudi kompletna regionalna slika, sa svim sličnostima i razlikama, najvažnijih pitanja koja se prelamaju u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji. Novinari će obrađivati najaktuelnije teme koje su prisutne u praksi naših država i predstaviti načine pristupa, odnosa i rešavanja konkretnih problema u svakoj sredini.