
„Ne pada mi na pamet da menjam Ustav Srbije“. Ovako je ne tako davno predsednik Srbije Aleksandar Vučić odgovorio na prozivke političkih protivnika da mu je namera da promenom Ustava, poput Vladimira Putina, predsednika Rusije, obezbedi sebi još neki predsednički mandat. Dve godine kasnije Vučić, suočen sa naraslim buntom građana koje ne uspeva da kotroliše, upravo poteže promenu Ustava.
„Postoje zakonski načini da se borimo, makar nas naterali da menjamo Ustav. I tada ćemo sve promeniti, to je zakonska obaveza kada se menja Ustav“, precizirao je Vučić, ne objašnjavajući kakve promene ima u planu i podrazumeva li to i mogućnost da sebi obezbedi još koji predsednički mandat.
Veliko je pitanje šta pod „promenom svega“ podrazumeva predsednik država. Najava promene svega, mogla bi da podrazumeva ukidanej preambule o Kosovu i Metohiji, gašenje profesionalizma u pravosuđu, dovođenje partijskih, sudija i tužioca, ukidanje državnih univerziteta i dovođenje privatnih bliskih vlasti, odredbe o ljudskim pravima, a možda i promenu izbornih pravila koja bi išla na ruku partijama bliskih vlasti.
Možda bi vlast kroz promenu Ustava pokušala da proturi, ono o čemu se godinama šuška, izbor predsednika države ne na predsedničkim izborima, već u parlamentu Srbije. Na taj način bi bila ukinuta institucija predsednika Republike, a premijera bi konvertovali u kancelarski sistem, kao u Nemačkoj.

Sve je moguće u susretu isteka Vučićevog drugog predsedničkog mandata 2027. godine.
Predsednik Srbije, kao ovlašćeni predlagač, mogao bi da predloži promenu Ustava, ali do same promene tog akta iz 2006. godine ne dolazi se baš na lak način.
Naročito ne sada, kada vlast nema dvotrećinsku većinu u parlamentu Srbije. Jer Skupština na predlog predlagača pokreće postupak za promenu Ustava. Nakon toga sledi referendum na kome će građani reći konačnu reč.
Čak i kada bi kupovinom, ucenama i drugim metodama uspeo da sakupi dovoljan broj poslanika, tu je još jedna prepreka koju nikako ne može da preskoči. Narodna skupština je dužna da stavi na referendum akt o promeni Ustava koji se odnosi na uređenje vlasti. A Vučić više na referendumu, sada kada su se građani oslobodili, ne može da ima većinu.
To zna i šira javnost, a zna i predsednik države koji se inače, kako sam tvrdi, rukovodi istraživanjima javnog mnjenja. Pitanje je onda zašto poteže promenu Ustava iako zna da to za njega, uz drastičan pad rejtinga, ne bi bio nimalo jednostavan posao. Naročito kada postojeći Ustav krši svakodnevno sa ogromnom lakoćom.
Reklo bi se da ovakva najava ne predstavlja pravnu realnost, već politički signal – testiranje terena, pritisak i pokušaj disciplinovanja javnosti i opozicije. To je istovremeno pokušaj da se novim temama prekriju stare koje ne uspeva da reši, ali je i to dodatno upozorenje paralisanom i zastrašenom pravosuđu.
Vučić hoće apsolutnu poslušnost pravosuđa i zato, bez konkretnih dokaza, tvrdi da je u sudstvo “ strani faktor najdublje zašao, razorio ga u potpunosti i doveo dotele da pravdu i pravo ne možemo više ni da očekujemo“.
U temeljima Vučićevog političkog delovanja je obmana, pa otuda i dolaze njegove najave, pretnje, obećanja. Nije da nemaju nikakvu težinu, ali šanse da u ovom trenutku krene sa promenom Ustava ravne su dobijanju premije na lotou.
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.