Praksa imenovanja jezika na Balkanu uvek je politička 1Deo identiteta: Bunjevačka narodna nošnja Foto: Vikipedia

I dok iz Bunjevačkog nacionalnog saveta kažu da se konačno osećaju ravnopravnim, Hrvatsko nacionalno veće traži da i hrvatski po istom principu pozitivne diskriminacije postane službeni jezik na teritoriji cele Vojvodine. Za lingviste pak ovaj potez predstavlja ništa drugo do političku odluku koja se nadovezuje na već poznatu praksu imenovanja jezika na Balkanu.

Predsednica BNS Suzana Kujundžić Ostojić istakla je da se na standardizaciji bunjevačkog jezika radi već dugi niz godina te da je to svojevrsno vraćanje duga Bunjevcima koji su ovaj grad u velikoj meri izgradili kao većinsko stanovništvo pre stotinak godina.

– Bunjevci su u ovaj grad utkali svoju kulturu, maternji jezik i sve ono što nas čini posebnim. Od 18 godina, koliko postoji Bunjevački nacionalni savet, 15 godina je rađeno na standardizaciji jezika. Samo korišćenje jezika dovelo nas je do toga da shvatimo da mora da postoji jedan modifikovan način da se obraćamo svojim čitaocima, slušaocima, pišemo udžbenike. To su razlozi koji su vodili ka standardizaciji jezika – objašnjava Suzana Kujundžić Ostojić.

Mirko Bajić, potpredsednik Saveta, smatra da je ova odluka istorijska za Bunjevce kao autohtonu nacionalnu manjine.

– Bunjevački se u ovom gradu divanio vekovima, pre dve decenije nije se moglo čuti ništa sem srpskog, mađarskog i bunjevačkog. Hrvati imaju službeni jezik 18 godina, to pravo koriste u punom kapacitetu, a dobili su ga po istom principu pozitivne diskriminacije – kaže Bajić.

Tomislav Žigmanov, predsednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, saopštio je da je DSHV zabrinut zbog uvođenja bunjevačkog jezika u službenu upotrebu u Subotici, te da je dodatno iznenađen što je reč o inicijativi čiji je podnosilac gradonačelnik Subotice Stevan Bakić, koji se, kako kaže, ovim činom kao predstavnik vlasti jasno i nedvosmisleno svrstao na jednu stranu u identitetskim sporovima ovdašnje hrvatske zajednice.

Žigmanov dodaje i da DSHV od osnivanja ukazuje na činjenicu da država proaktivno, afirmativno i s politikama pozitivnog priznanja pristupa zajednici Bunjevaca nehrvata, kao što je i sada slučaj, a da istovremeno naspram onih Bunjevaca koji sebe smatraju Hrvatima gradi i sprovodi politike sa negativnim značenjem.

On podseća i da se prema Zakonu o službenoj upotrebi jezika i pisma Srbije jezik određene nacionalne manjine uvodi u službenu upotrebu samo ako je broj te manjine na teritoriji lokalne samouprave najmanje 15 odsto, a broj Bunjevaca nehrvata, prema popisu iz 2011, u Subotici je 9,59 odsto od ukupnog broja stanovnika.

S tim u vezi, predsednica Hrvatskog nacionalnog veća u Srbiji Jasna Vojnić zatražila je da se hrvatski jezik uvede u službenu upotrebu u Somboru, Apatinu i Baču, kao i na području cele Vojvodine.

Ona je taj zahtev uputila predsedniku Aleksandru Vučiću na osnovu, kako navodi, presedana koji je napravljen sa uvođenjem bunjevačkog jezika u Subotici.

Nagrađivana književnica Julijana Adamović kaže za Danas da je odluka o uvođenju bunjevačkog jezika u službenu upotrebu u Subotici politički potez.

– Već nekoliko puta govorila sam o tome da je forsiranje „bunjevačke nacije“ i „bunjevačkog jezika“ politički potez s ciljem dovođenja Hrvata i hrvatskog jezika na razinu statističke pogreške, a sve pod krinkom brige za manjine. To je politika koju je svojom prilično agresivnom kampanjom tijekom ranih 90-ih započeo Slobodan Milošević. Osobito u vrijeme tadašnjeg popisa stanovništva, kada je po prvi put uvedena opcija izjašnjavanja „Bunjevac“ i „Šokac“. Popisivači su imali uputu po kojoj su na izjašnjavanje „Hrvat“ postavljali potpitanje „Bunjevac ili Šokac?“. Zar vi to pitanje ne bi shvatili dobronamjerno? Poput pitanja upućenog osobi srpske nacionalnosti u Hrvatskoj: „Ličanin ili Dalmatinac?“ Tako je jedna odrednica nastala po regionalnom porijeklu (Šokci su tijekom 16. i 17. stoljeća migrirali iz Bosne, a Bunjevci s područja Like) postala oznaka za zasebnu nacionalnost – kaže Adamović, koja je rođena i odrasla u Vojvodini, da bi se 1991. godine odselila u Hrvatsku.

Ona dodaje da je, s druge strane, važno negovati ikavicu jer ona odumire.

– Ali, to se moglo i bez stvaranja nove nacije, i na štetu nacije kojoj po jeziku i teritorijalnom porijeklu pripadaju. Sve to me ponajviše žalosti jer Hrvata je nakon 90-ih u Srbiji/Vojvodini preostalo toliko da im je i proces prirodne asimilacije sasvim dovoljan da u skorijoj budućnosti završe u demografskoj statistici kao „promili“. Što je započeo Slobodan Milošević dovršit će Aleksandar Vučić – naglašava naša sagovornica.

Ona dodaje i da su ovakvi politički istupi nepopularni, te da njoj štete kao autoru čije su knjige čitane i u Srbiji.

– Ali kako sam se izložila u situaciji kad su se u Vukovaru razbijale „dvojezične ploče“, zalažući se za prava srpske nacionalne manjine, tako osjećam odgovornost izreći svoje mišljenje i kad je u pitanju hrvatska nacionalna manjina u Srbiji – kaže književnica koja danas živi i radi u Vukovaru.

Lingvistkinja i poverenica Ženskih studija i istraživanja u Subotici, profesorica Margareta Bašaragin takođe smatra da je odluka Skupštine Subotice politička, što je inače „praksa na balkanskim prostorima“.

– Setimo se samo srpskohrvatskog i hrvatskosrpskog iz koga su se izrodili srpski jezik, hrvatski, bošnjački, crnogorski jezik. Jasno je da je za naciju važno da se potvrdi kroz sopstveni jezički identitet. Po tom uzoru su onda i Bunjevci/ke željni/e svog jezika, pogotovo ako imamo na umu činjenicu da se uveliko ističe njihova uloga u procesu prisajedinjenja Vojvodine Kneževini Srbiji 1918. Stoga je u interesu vlasti da podrži ovo nastojanje – kaže za Danas Bašaragin.

S druge strane, dodaje ona, postoji viševekovno poimanje hrvatske nacionalne zajednice da su Bunjevci i Bunjevke u stvari Hrvati i Hrvatice, pa je onda ova odluka „šamar za njih“. Njen stav je da mi svi/e govorimo jednim zajedničkim jezikom, shodno Deklaraciji o zajedničkom jeziku.

– Stoga smatram da je jezička politika naglašavanja razlika u varijetetima/varijantama dovela do toga da se jezički izraz nameće kao kriterijum pripadnosti određenoj naciji, ali i sredstvo kojim se izražava politička lojalnost – ističe Bašaragin. Kako dodaje, Subotica je poznata kao višeetnički, višejezični i višekonfesionalni grad u kojem se neguju dobri susedski odnosi, te da upravo suživot i međusobno prožimanje različitih nacionalnih i konfensionalnh zajednica u gradu predstavlja „bogatstvo i neiscrpni izvor za iznalaženje osobenih komponenata identiteta naših sugrađana i sugrađanki“.

Lingvista Mate Kapović, profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu, kaže za Danas da kod pitanja šta je jezik a šta dijalekat nema nepolitičkih odgovora, jer je proglašavanje nečega jezikom „uvijek političko pitanje“. Prema njegovom mišljenju, smešni su svi „ozbiljni“ lingvisti „koji na osnovi nekakvih knjiga o dijalektologiji ili debljini pravopisa ‘dokazuju’ da bunjevački jest ili nije jezik“.

– Ovdje imamo jednu etničku skupinu u kojoj, iz ovih ili onih razloga (od načelnih i „idealističkih“ do sitnopolitičkih i oportunističkih), postoji kolebanje kako se nacionalno odrediti – kao pripadnici šire hrvatske nacije ili kao pripadnici malog bunjevačkog etniciteta (što je ideja koja na ovaj ili onaj način postoji još od 19. stoljeća, kada se počela formirati i hrvatska nacija). Preko njih se prelama sukob dvaju većih nacionalizama – onog srpskog kojemu odgovara „separatistički“ bunjevački identitet kako bi razlomio i oslabio položaj manjinskog hrvatskog identiteta u Bačkoj i onog hrvatskog, kojemu to ne odgovara jer teži sve katolike koji govore štokavski obuhvatiti pod svoj plašt – kaže Kapović.

On podseća da su nacije uvek samo zamišljene zajednice i da je tradicija koja stoji iza njih uvek u velikoj meri naknadno stvorena.

– Situacija koju danas imamo gdje su na prostorima naših zemalja današnje nacije podijeljene po vjeri (pa bi po tome onda i Bunjevci kao katolici bili Hrvati), mogla je, uz drugačije povijesne okolnosti i razvoj izgledati i posve drugačije. Npr. Dalmatinci ili Vojvođani su mogli biti posebne nacije, mogle su prevladati koncepcije Srba katolika ili Hrvata muslimana i sl., mogla je svugdje biti samo jedna nacija, a moglo ih je biti tri puta više nego što ih je danas – objašnjava Kapović.

Rečnik bačkih Bunjevaca

Povodom odluke Skupštine Subotice da tzv. bunjevački jezik dobije status službenog, uredništvu Hrvatske riječi poslao je dopis Grgo Bačlija, koji je sa Markom Peićem autor Rečnika bačkih Bunjevaca iz 1990. Drugo dopunjeno izdanje tog rečnika objavljeno je 2018. u izdanju Bunjevačkog nacionalnog saveta i Matice srpske i smatra se jednim od temelja standardizacije tzv. bunjevačkog jezika u Srbiji. Bačlija ističe kako su se Peić i on, prilikom istraživanja za potrebe rečnika, vodili činjenicom da se radi o govoru, odnosno dijalektu Bunjevaca a ne o jeziku. Podsjeća i da je rečnik izišao kao prva knjiga u ediciji Dijalekatski rečnici Matice srpske, a da ga u vezi sa drugim izdanjem niko nije konsultovao niti obavestio.

close
Praksa imenovanja jezika na Balkanu uvek je politička 2

Prijavite se za
NJUZLETER

Svake subote u formi mejla biće Vam dostupan pregled nedelje koji za Vas biraju i komentarišu kolumnisti Danasa.

Vaša email adresa biće korišćena isključivo za potrebe slanja njuzletera u skladu sa Politikom privatnosti.

Podržite nas članstvom u Klubu čitalaca Danasa

U vreme opšte tabloidizacije, senzacionalizma i komercijalizacije medija, duže od dve decenije istrajavamo na principima profesionalnog i etičkog novinarstva. Bili smo zabranjivani i prozivani, nijedna vlast nije bila blagonaklona prema kritici, ali nas ništa nije sprečilo da vas svakodnevno objektivno informišemo. Zato želimo da se oslonimo na vas.

Članstvom u Klubu čitalaca Danasa za 799 dinara mesečno pomažete nam da ostanemo samostalni i dosledni novinarstvu u kakvo verujemo, a vi na mejl svako veče dobijate PDF sutrašnjeg broja Danas.