Foto: Rejhan ZecovićSvakome ko iole prati političku scenu Srbije, vidljivo je da nad Sadžakom posljednjih nekoliko mjeseci duvaju razni vjetrovi za koje se jedino ne zna da li će nešto više sa sobom donijeti ili će pak što otpuhati.
Radi se o tome da službeni Beograd, naravno izakulisnim radnjama, a nerijetko i proaktivnim djelovanjem, pokušava Bošnjacima nametnuti predstavnike po svojoj volji, mjeri i potrebama, svodeći ih tako na poltronsko-primitivistički status poslušnika. Drukčije rečeno, otvoren je „stalni konkurs“, odnosno traže se i iznalaze podobni koji će više i prije biti predstavnici i zastupnici „interesa“ Beograda u Sandžaku negoli legitimni predstavnici Bošnjaka i Sandžaka u Beogradu.
Ja sam jednu „realnost“ sličnu ovoj našoj sadašnjoj, sandžačkoj, već pro/e-živio na Kosovu, gdje sam rođen i odrastao. Naime odlično se sjećam, i to još iz perspektive djeteta, a onda tinejdžera i kasnije studenta, stepena ogoljene karikaturalnosti probeogradskih političara nametanih i poturanih albanskom, ali istovremeno i srpskom narodu i ukupnoj javnosti, kroz razne Sejde Bajramoviće i Rahmane Morine, a od strane tadašnjih srpskih „nacional-patriota“ izraženih u liku i djelu Slobodana Miloševića.
Kud nas je odvela ova utabana doktrina, svima je u manjoj ili većoj mjeri poznato. U izražavanju svojih zahtjeva Ibrahima Rugovu je zamijenio Hašim Tači, a Kaćušu – Adem Jašari. Samo su metode sada bile daleko drukčije i potpuno su isključile mogućnost stvaranja imaginarijuma koji je do tada davao prostora raznim Bajramovićima i Morinama, na jednoj, i Miloševićima na drugoj strani.
Najmanje imam potrebu i želju praviti bilo kakve paralele, još manje gurati prst u oko bilo kome. Naprotiv, pozivam da prst metnemo na čelo i dublje i ozbiljnije promislimo. Imao sam potrebu da, kroz jednu blisku nam retrospektivu sličnih „genijalnih rješenja“, ukažem kako ignorisanje volje građana, guranje pod tepih njihovih realnih zahtjeva, zanemarivanje njihovih višedecenijskih problema, fingiranje njihovih predstavnika na raznim nivoima i u različitim sferama društvenog djelovanja, diktiranje i kontrola raznih koalicija, ne da nas neće odvesti nikuda, već naprotiv samo može usložiti situaciju i izazvati dublje posljedice po sve aktere.
Ukoliko želimo realnu sliku zahtjeva bošnjačke zajednice, trebalo bi se dopustiti da građani, nesmetano i bez nametanja, izraze svoju volju, glasajući za programe koji bi se u međuvremenu ponudili, da bi se nakon izbora kroz neku nediktiranu većinu mogli iskristalizirati bošnjački zahtjevi i gledišta.
Smatram da nakon raznih pokušaja, koji traju više decenija, nećemo ništa izgubiti ako probamo dati šansu realnom dijalogu u odnosu na sve dosadašnje imaginarijume i na taj način otvorimo stranicu iznalaženja dodirnih i zajedničkih tačaka najprije unutar bošnjačkog korpusa, a uporedo i nakon toga i sa većinskim narodom i državnim institucijama ove zemlje. U suprotnom, Déjà vu!
Autor je odbornik u Skupštini grada Novog Pazara
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
