Ivan Džidić

I obično nema nekog reda. Skače se sa jedne na drugu. Mislim temu. A mart je baš pravo bio bogat svim i svačim. Skoro da nema teme koja ne bi bila tema. Samo što pomenuh rekonstrukciju, upetlja se jedan moj drug da mi k’o biva prvo to definira, kako bi mogli dalje a glede vlade, pa i šire. Pa je prvo od konstrukcije. Kao po redu. Da su to smislili besposleni Latini, da hoće reći sastavljanje, izrađivanje, slaganje, smišljanje, naročito izmišljanje, planiranje, građenje...

Nekako mi je promakao taj dvadesetdrugi februar. Bio je utorak i bilo je to u Maloj sali Kolarčeve zadužbine i predstavljena je „Bela knjiga - 1984, Obračun sa „kulturnom kontrarevolucijom“ u SFRJ“, i priredili su je Kosta Nikolić, Srđan Cvetković i Đoko Tripković, i objavili su je Službeni glasnik i Instituta za savremenu istoriju.

Uvođenje demokratije i ljudskih prava u Libiji još traje. Nakon što su prvi koraci u tom smijeru učinjeni u Tunisu i Egiptu, polukoraci u Jemenu i sličnim diktaturama. Vijesti kažu da diktator Gadafi i njegove kamarile ne prestaju ubijati civilno stanovništvo, posebno u Bengaziju, u kojem slika pokazuje da civili nemaju zasad ništa osim kalašnjikova i protivavionaca.

Jutros sam, četvrtak 17., nešto bihuzurio. Vjetar i kiša svunoć, kičma, hladnjikavo... Ja pri kahvi i cigari umotan u svoje, a Manja (najljepša i najljupkija, jer je moja, mačka na svijetu) u svoje prnje. Pokušavamo se ugrijati. Negdje oko deset, Ona na putu, ugrija me malo pogled na Cvijićevu, na trenutak i na Vasiljevićevu. I ne čuh vijesti, a pogled kroz prozor, u sveopće sivilo, odvuče misli baš kako treba bururetli.

... Ali šta. Jer stvarno jebeš pitanje oko prvog miliona. Svaki put je, još od trenutka u kojem je navodno „mafija“ uvela „ne pitaj me samo za prvi milion“, isti odgovor. Što je opet sasvim razumljivo. Pošto je „mafija“ zapravo „naša stvar“, kojim pravom se bilo ko ima petljati u „njihovu stvar“. Što graniči sa potpunim narušavanjem zaštićene privatnosti.

Nisam ja, rahmeta mi majkina, ništa uradio. Samo sam naišao na priču o dvjesta godina srpske (srbijanske) policije. A onda sam u nedostatku ozbiljnog izvora, zavirio u Vikipediju. Naravno, nakon što sam, jer me slične priče uvijek na to navuku, bacio oko na kontinuitet. Koji je, kako kaže jedan moj prijatelj znalac, neprekidnost, veza, postojanost, stalnost; slijed, nastavljanje, produljivanje bez prekida.

Tridesetog decembra, evo minule desete ovog vijeka, stiže mi elektronsko pismo.Samo malo interveniram, radi prostora. ——- Original Message ——-

Zašto bih ja svojim „bururetom u glavi“, nemuštim jezikom i pismom popunjavao „prazan prostor“, kad je majstor nad majstorima kako priliči davno to uradio. A ja sebi evo avangardistički sve dozvoljavam. Pa ko nije do sada, a ko jeste da se podsjeti, neka, na volju mu, pročita.

Nešto malo manje od godinu, a nakon što sam što kažu postao punoljetan, počeo trošiti devetnaestu, kao postao odgovoran za sve što ću u budućnosti zajebati, krenuo sam na put. U Zagreb. Jer u Mostaru nije više bilo ničeg što bi mi odgovaralo, moglo mi udovoljiti ili moglo zatrebati. U toj novoj sredini proveo sam devet godina. Baveći se svim i svačim, posebno politikom, iz svog dvadesetsedmog reda, a usput sam malo i studirao i na kraju i diplomirao. Pa sam postao VSS.

Nema dana, pa tako ni datuma koji bi bio potpuno prazan, bez dešavanja, bez nekog povijesnog slučavanja. Od mikro do makro prostora, od lokala, do globala. I teško je odlučiti se , izabrati koji je od kojeg značajnog datuma zanimljiviji, bilo da je datum ovdašnji domaći, ili kakav bjelosvjetski, a recimo međunarodne težine.

Jedan od glavnih habera bio je ovih dana onaj o odlasku Holbruka na polaganje računa, u skladu sa ugovorom koji je, znao ili ne znao, potpisao sa Onim koji je jedini, koji je prvi i koji je posljednji. Sa Allahom dž.š..

Danas je, kad ovo kuckam (rokovi, rokovi), deveti decembar, Sveti Alimpije. Krsna slava mog druga Zorana Pilipovića, koji je odlazeći iz Mostara, preko Beograda dogurao do Kanade. A koju je slavu naslijedio od nedavno, u toj daljini Allahu rahmetille oca Milana. Jučer je opet zapaljena osma svjetiljka na Hanukiji i tako proslavljena Hanuka, praznik posvjećenja i sjećanja na oslobođenje Jevreja od helenskih porobljivača. A jučer je, nakon što je njen dolazak slavljen prekjuče, bio i prvi dan Hidžretske nove 1432. godine. Uskoro će jedan Božić, pa Sveti Ivan, pa ovokalendarska Nova, pa drugi a isti Božić, pa ... Sve dušu dalo za slavlje. Kome je do slavlja, ko hoće, a i ko može slaviti.

Zapravo je sve počelo razgovorom o „Farmi“. Ko to gleda i zašto. Kome to treba. I kako je tekao razgovor, pomalo sam shvatao koliko sam debelo neinformiran. I kao takav nigdje prispio. Onda sam krenuo tražiti sve, posebno u mojim godinama, informacije od vitalnog značaja. Napredak u karijeri da ne pominjem. O kojem je da je prostoru ljudskog djelovanja, što kažu danas i ovdje, može i šire, riječ. Za početak sam krenuo od vijesti na koje mi ranije glupost nije dala obratiti pažnju. Pa sam saznao:

Evo će za malo punih osamnaest godina kako sam se zaustavio u ovim krajevima. Ako se dobro prekonta, to je brat bratu, statistički, koliko i sedamdesetdva stađuna. Mada je jedna vrsta pizduna, kojih bi u osamnaest godina stalo nebrojeno više, zriktala stvar tako da je stađuna godišnje nekad manje od četiri. Ne osjeti se prelazak iz jednog u drugi. Što je kod pizduna još zakukuljenije. Teško ih se registrira od prve, a dobro su iznijansirani.

Recimo da sam prvo skočio, uz seriju mostarskih psovki sa fabulom, na Bedevedesetdvojkinu vijest o smrti Milke Planinc. Ne znam ko je napisao to što je čitač pročitao, ali osim da je jedina žena itt., te da je bila premijerka od u periodu u kojem je bila, a koji period je zapamćen po nestašicama, ograničavanju odlaska u inostranstvo, po režimu par-nepar itt. Fino upakovana vijest, koja sugerira da je sve to što kažu da je bilo, bez šire priče, bilo zahvaljujući Milki Planinc.