Ivan Džidić

Ne kontam. Odjednom, iz čista mira, ničim izazvano dakle, doluta mi u sjećanje jedno srednjoškolsko predavanje profesora Radulovića, psihologa, ne sjećam se baš punog imena teme, o poltronstvu i poltronima. Kojom prilikom je profesor, sjećam se evo kao da je jučer bilo, vrlo slikovito opisao poltrona. Kao ima jedan položaj, malo je povijen, ali taman toliko da se ne nakrivi ili ne daj Bože padne, a opet da mu je u vratnom dijelu osigurana pristojna pokretljivost pršljenova, kako bi mogao prema gore da glavu okrene uz smiješak, dok kad treba može i prema dole uz režanje. Šta mi bi. Niđe veze.

Potpuno nezdravo živim. Jedem samo jednom dnevno. I to oko osamnaest h. Kad se prislonim uz regionalne vijesti Radija Slobodna Europa.

Ko je bio recimo u Engleskoj, i recimo u Londonu, ne mora biti ni u Engleskoj, ni u Londonu (Mančesteru, Birmingenu, Notingenu...), može biti u bilo kojem prostoru razvijene ili nerazvijene, naročito razvijene demokratije, ali neka radi aktualnog povijesnog trenutka bude tu gdje je navedeno da je eventualno bio, ako se nije provozao metroom u špicu vraćanja radenika s posla, koji izgledaju kao da su junaci „Moskva Petuški“, ako nije svratio do periferije, u neki ćumez od bircuza, ako nije proveo barem malo vremena u naseljima u kojima obitavaju pripadnici nižerangirane klase, u kojima kućice izvana djeluju skoro pa pristojno, ali kad neko prdne čuju ga udaljeni i do dva kilometra, taj nije bio u Engleskoj, nije bio u Londonu.

U nedelju sam, posljednjeg dana srpnja iliti jula iliti ..., izveo svoju reformiranu kralježnicu u šetnju. Svratio kod sestre na jedan analgetik sa četiri kocke leda i produžio sa kao sređivanjem svakog na svoju stranu pršllena. Nekako me je put naveo kroz Nušićevu prema Terazijama.

Baš me je nešto zainteresirao rezultat popisa stanovništva i ostalog u Crnoj Gori. Doduše i u Hrvatskoj, ali tu rezultati još nisu vidljivi, još se sređuju. Pa ako ćemo stani – pani, može i pani pa stani, biće zanimljivo i nakon popisa u Srbiji, Makedoniji, a najzanimljivije u BiHu, gdje ga nema a da ima petlje i naslov da napiše. Mislim od takozvanih zvaničnika.

Naiđoh na vijest da se kako kažu odbjegli pljevaljski narko-bos (ispustili su gospodin) Darko Šarić (ja mislio da je stariji a on samo 41), koji se tereti, iako sumnjam, prije će biti da ga terete (imal đe kaki lektor), za šverc više od dvijeipo tone droge, sastao krajem lipnja i početkom srpnja u BiHu sa nekoliko osoba, obavio razgovor o mogućoj suradnji, bez dogovorenog posla.

U samo par dana stisnuh dva javna servisa. Gradski, beogradski i onaj europske Srbije. Na prvom po drugi put nabasah, što kažu netom nakon Danasa, na najnovijeg istorika, „legendu sportskog novinarstva“, pristojno tranzicioniranog Milojka Pantića. Kojem tranziciju ne mogu sporiti, to mu je jedno od osnovnih prava, a i savremeno je. Ali nisam nešto siguran da je dugogodišnjim istraživanjem uspio doći i do privatnih razgovora Joze i Joke. Osim ako ih nije posjećivao i s njima pio kahvicu. Kao što je ćaskao sa voditeljima Prelistavanja. Na oči i uši gledateljstva.

Prvo sam zapravo naiša, u nekom od udarnih tv dnevnika, na vijest da je pred Skupštinu, uz podrazumijevajuću zatvorenu sjednicu, stigao dokument Vlade Srbije glede odbrane, sa naznakom strogo pov., ili možda državna ili koja li tajna, a koji je nedavno već objavljen u nekom od medija. Tu sam se malo pogubio. Nisam shvatio da li je strogo pov. ili nije, a ako jeste kako je onda to, ako je prije zatvorenog razmatranja već bio otvoren. Što mi je onda razjasnio ministar vojni, koji je najavio da će te neke novine jebati ježa u leđa. Za šta je nadležno neko tužilaštvo.

Možda bi zapravo trebalo sve proći u zajebanciji. Od jedne zagrebačke reakcije - bolje je što je došao sad, nego da je bio sa sedamnaest godina, s kakvom divizijom. Ili od grafita u Splitu - Ivan Pavao Drugi, Hajduk prvi, Benedict Šesnaesti, Dinamo sedamnaesti.

Dvojio sam, hoću reći dvoumio se, bio u dilemi, možda čak i u trilemi oko naslova. Ali sam ga zadržao. Jer je prvo bio namijenjen predsjednicima stvarnih pobjednika u posljednjim Balkanskim ratovima. Većinskim takozvanim crkvama. Svetom trojstvu nesreće na prostorima južne Slavije. Ovom prilikom sa akcentom na Muju, odabranog, efendiju Cerića.

Onda je pristigao kraj travnja (aprila) i svibanj (maj). I evo do dana danjeg, bi jedan izuzetak, mogu slobodno reći, kako bi to uradio Kaspar Hauzer, „od kada me nikada nije bilo“ svašta se događalo. Te se ništa pod Bogom milim nije dogodilo. Pa sam onda ja, kad je pristiglo to što je pristiglo, pomalo otvarajući, pogledao što sam u tom upakovanom stigao pogledati. Nije bilo čega nije bilo a da ga već nije bilo. Na šta mi je onda proradio želudac.

Kad mi je mlađahni, za one predizborne kampanje NATO snaga na ovom zemljopisu, svim raspoloživim sredstvima kojima se uvodi demokratija i osiguravaju, dosljednim pridržavanjem Povelje, sva do sada poznata ljudska prava, a nakon prethodno pregurane kampanje ovdašnjih i ostale im braće po oružju u Mostaru, otperjao u Izrael, skoro pa dvije godine njegova boravka u otadžbini proveo sam u pristojnoj napetosti i brizi. Jer u jednom trenutku a tada, učestale su bile bombaške akcije nekih od palestinskih oslobodilačkih pokreta.

Pod jedan, nedavno su se u Smederevu, na još ne baš sređenom nekad imanju Obrenovića, koji za razliku od Karađorđevića ne imaju nasljednike, pa je država prva nasljedna linija, dok je rečenim Karađorđevićima nekim i nečijim usmenim lex specialisom (ne bi zakona o restituciji, a i nisu obični građani, njihova je krv plava), uvjetno rečeno po principu „calni mi, da ti calnem“, vraćen Beli dvor, onaj koji im je čukundjed radeći u argentinskim rudnicima i zaradio i izgradio, znači sastali premijerka Hrvatske, premijer Slovenije i genprem Srbije. Bio je tu, ili se nekako negdje u blizini našao čak i premijer Srbije osobno. E da mu se ne bi reklo, da nakon događanja rekonstrukcije (nekad se događao narod) nije prešao na energetske napitke.

Nakon što sam proučio sva uputstva na koja sam naišao, a koja daju razni Cerići, Zukorlići, Tadići, Josipovići, Irineji, Bozanići, Dodikci i ostali regionalni stručnjaci za popis, prosurfovao sam internetom i pronašao jedno u koje se mogu I zajedno I skupa strpati pomenuta. Nisam ijekavizirao, nema smisla, ide kako je skinuto.

Ivan DžidićUspješno se nastavlja uvođenje demokratije i zaštite ljudskih prava, rječju blagostanja, u diktaturom iscrpljenu Libiju. Svim raspoloživim sredstvima. Ne može čovjek da ne kaže valja. Napokon su združeno zadovoljni i svi Obamisti i oni iz kontre.