Ivan Džidić

Dan prije zatvaranja Plesa (zračna luka, vazdušna luka, letilsko, aerodrom...), na samom početku lipanjskom, devedesetprve, otputovao sam u Halden, u Norvešku. Na kongres jedne teatarske asocijacije i festival. Taman je bila počela ona slovenačka tarapana. U Haldenu malo konfuzna situacija, nema samo jugovićke zastave, jer su organizatori pomislili da su Slovaci iz Stare Pazove zapravo Slovenci. Tek je drugi dan festivala osvanula zastava, na moju intervenciju i na sliku i priliku Slovaka, lica ofarbanog u zastavu. Onu sa zvijezdom petokrakom. Koju su Japanci svojevremeno, uz Iskrin telefon, proglasili jednim od deset najboljih dizajnerskih rješenja. Dan prije planiranog povratka u Zagreb, Pleso je otvoren.

Možda se ja stvarno ne razumijem u ovdašnje prilike. Možda ne znam koja je snaga ove zemlje koja pokriva izjavu predsjednika joj da će možda biti prisiljena da preispita odnos prema učešću međunarodnih snaga na Kosovu. Možda je ministar vojni Šutanovac (to je onaj koji je i meni, makar posredno, upisao mnogo minusa, spočitavajući Velji Iliću da je bio član SK, jer sam i ja to bio, uz malu razliku u odnosu na Ilića - ja sam i tada i sada bio i jesam komunista - pronaći izvornu definiciju - dok je Ilić bio, kao i Markovićka, Milošević, ili mnogi tadašnji i današnji tako deklarirani, najobičnija komunjara), ima vojsku koja je u stanju povratiti izgubljeni dio teritorije, uz predhodno otpuhivanje međunarodnjaka. Možda mu i ministar policijski može pripomoći.

A nisam, rahmeta mi i majkina i babina, ni mislio da ću se opet uvaliti u nešto. Već sam bio smislio i u neku ruku simbolično relaksirajući naslov - Hvala također. Ali neće, pa neće.

Evo me baš k’o Mujo ispred aparata za Coca-Colu. I neka viču hajde više, mene je pošlo. A trebao bih se u nekom trenutku zaustaviti. Skontati da me ništa nije pošlo, da sam na gubitku a ne na dobitku. Okaniti se kojekakvih automata.

Iz nekog razloga, probudio sam se u behutu. U kombinaciji sa redovnim handrenjem, kao da sam i na nehuroznoj osnovi kaharli i k’o da mi je samo hefta do dženaze. Poslije malo nekih droga, padoh po kahvurini, a na daljincu stisnuh prvi po redu gumb. K’o biva da kasnije čujem i kakve vijesti sa Javnog.Odslušah te vijesti, kao da i ne odslušah.

Nada je Klaić, davno jednom pokušala objasniti kojekakvim marabuntistima da Bosna (BiH) nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska (u prevodu na današnji jezik bošnjačka?!), već da je bosanska (bihovska). Reakcija marabuntista tada, još gorih njihovih nasljednika i sljedbenika sada, bila je i jeste: „kome ti pjevaš Fato?“.

Apsolutna pauza, isključenje od svojih devedeset sati. Uračunavajući i dvadesetdvaipo sata provedena u autobusu. A onda hrpa svega i svačega, hoću reći i dalje ničega. Prvo su bili naslovi - Tadić: Pomiremje u regionu apsolutni imperativ; „Gardijan“: Poruka EU i SAD jasna - spremne su da pomognu; Dnevnik Ratka Mladića...;

Kad sam jednom davno svratio na VMA, handrilo me, tamošnji jedan kičmolog odredio mi je zanimljivu terapiju - trpi i pati, naročito kad mijenja vrijeme i nemoj spavati u kombiju. Rekoh što u kombiju, kaže iskrivit ćeš se, trebaće ti ohoho da se ispraviš.

Devetog sam ovog, po ko zna koji put a na Javnoj, čekao scenu razgovora jednog borca i Save Kovačevića - Sava, ode arhiva i dokumentacija ... Pa šta ... Ali tu je zapisano sve što smo prošli ... Nek sad priča šta ko priča... Pa da bacimo oko. Šutanovac otvorio novi deo stalne postavke u Vojnom muzeju na Kalemegdanu.

Evo, k’o da gledam sad će Ona - opet se ponavljaš. Kao da je do mene. Ponavljam se pa šta. Jer se sjetih, po ko zna koji put, onih tekstova pod naslovima „50 godina jugoslovenske kinematografije - ‘Od Slavice do Andergraunda’“ i „Sve naše medalje“. Što kažu sa sve fotografijom Abdulaha Sidrana, ili medaljom Miroslava Cerara.

A fino mi je moj rahmetli babo, pod stare dane govorio „kani se bolan toga, gledaj ošta živiš„. Ja jok. Nisam se bio ni ispilio, s jedno dva mjeseca krenem na sastanke SKOJa, a onda već sa dvije godine na Partijske. Ne kontam šta su mi tada i tamo radili, ali ću kasnije debelo naletjeti na rudu.

Pitalo me odmah kako to ja ne odoh u Mostar, sad kad ode gospodin Boris Tadić, predsjednik ovdašnji. Rekoh da bih još možda i otišao da sam nekako mogao sa sobom ponijeti svoj omiljeni dvadesetsedmi red. Iz kojeg i volim i uživam dobacivati.

U srijedu, sedmi travnatog, samo što sam ušao u kuću i stavio u pogon ekrančić, da mi neko pravi društvo dok smišljam klopu, sa istog tog ekrana će - Govno jedno. Jebaću ti majku u replici. Bacih oko da vidim odnosili se na mene. Nije. Bi mi lakše. Tek vesela, postvaskršnja skupštinska borba u interesu i naroda i građana.

Jer nabasah u arhivu, na birvaktilno pismo skopskom prijatelju. Daklem, za početak, odgovori na pitanja na koja sam ostao dužan.

Ranije sam se još i nekako u tome snalazio. Čak smo se znali sprdati na račun i sastava i strukture zaposlenih, recimo, u elektrani Jablanica.