Nostalgija

Ivan Džidić

1946. Mostar; sa šest mjeseci bezizgledna upala pluća; 1984. napukla kralježnica, otišao u Španjolsku na deset dana; 1987. probudio se za volanom uz rub lijeve strane ceste, za minut iz suprotnog smijera naišao šleper; 1992. u zadnji tren napustio Mostar; 1995. pokupila me policija za slanje na front, izvuklo me; 1997. akutna upala klapne začepila dušnik, u pola sata...; 2003. teška depresija; 2012. infarkt, stigli na vrijeme, ugradili rezervne dijelove, bilo za moje godište; trenutno – dužan k’o Grčka, molim Boga za dvije godine, samo da vratim dugove a onda briga me...

Istorija povijesti

Natjeralo me ovih dana, naslovnica, da razgrnem po petofebruarskom jednom tjedniku (nedeljniku). „Zašto se Srbija stidi antititoističke opozicije“ (intervju: Dobrica Ćosić), najavljenih sa - ekskluzivno/Svedočenje Dobrice Ćosića/o korenima srpske opozicije, titoizmu i sudbinskim posledicama po politički život u Srbiji.

Dejtonatorizam

A baš sam mislio da će mi kroz ili ispred očiju proći po koja slika Četrnaestog februara. Koji se nekad u Mostaru baš lijepo i raznovrsno obilježavao i slavio. Bez obzira na njegovu tadašnju multisvakakvost. Obilježavao se i slavio kao Dan oslobođenja, tada smo ga tako kontali i zvali, misleći da je to poopštena jedna pojava, baš nekako masovna.

Ja sam brate za za

Gledao sam neki dan televizijski, i čuo, gendira Servisa i predstavnike naroda a u njegovoj Skupštini. Pa sam, ne budi mi teško, odlučio zaviriti u jedan Zakon i jedan Kodeks. Prije svega u interesu pomenutog naroda i jedne od mnogobrojnih njegovih „demokratskih tekovina“ i stečevina. Redom kojim sam nabasavao.

Zbogom Bosno odoh u Saraj’vo

Sastala se u Banja Luki njih trojica. Pravih nasljednika. Iako se jedan, onaj navijačSrbije a protiv BiHa, javlja kao predsjednik Stranke nezavisnih socijaldemokrata (pa „ni Bajrami nisu kao što su nekad bili“), drugi, ne znam navija li slično a adekvatno prvom, kao HDZ 1990, dok se treći, nema pokazatelja da je „vođa navijača“ Turske u odnosu na ove naprijed, drži prvog imena. I svatrojica (jedna riječ) kao predstavnici tzv. konstitutivnih naroda. (Maj ‘92 - „na izborima u BiH, na kojima prije svega nije učestvovalo oko milion građana, nisu birani predstavnici naroda, većkandidati političkih stranaka, doduše pripadnici raznih etniciteta. SDS, HDZ i SDA su naknadno, uz samo 49% glasova biračkog tijela, monopolistički uzurpirale javnost i sebe promovirale u navodne predstavnike naroda“). K’o biva „zajedno smo jači“, a i red je da se bude „svoj na svome“.

Ni pet, ni šest…

... „nego sedam“. Potpuno neočekivano. Za ne povjerovat. Bogami sve do opetovanog polaganja zakletve nisam mogao vjerovati da će Husa, Barak Husein, u laganom i prostornom prevodu Kudravko Ljeposav, potpisati ugovor o radnom odnosu na mjestu predsjednika i to SAD. Možda jer sam čekajući da se sve to skonča posebno bio radoznao glede postzakletvskog obraćanja širokim radnim i drugim masama diljem vaskolikog globusa. Koje i krizirajući i nekrizirajući očekuju. Još se doduše ne zna šta, ali očekuju. Posebnija radoznalost odnosila se na pakovanje, na formu i žestinu obraćanja. Kont’o sam da će suština biti potpuno nova. A najposebnija radoznalost odnosila se na nauk i pouk koje sam očekivao od ovdašnjih, što iz raznih studija, što izvan njih, što iz zemlje, što iz inozemstva, analitičara, političara, drugih eksperata, „običnih“ građana i šire. I opet iznenađenje. Sve neočekivano.

Tronožac bez nogu

I inače je to jedna vrlo vergulasta sjedalica. Naročito ako je stolar, ili koji li nadležni zanatlija malo nezgodno rasporedio noge. Onaj koji se utronoži može nekad na leđe, nekad na nos, ako ima sreće može nekad i bočno, malo dakle mekše, ali svakako mu ne gine strovaljivanje. Pa i kad su najbolje raspoređene noge sigurne su samo iskusne bakuce, ribari i drugi slični korisnici.

Ni korak do…

Nešto malo poslije onog navodno zadnjeg globalnog rata, barem u kraju iz kojeg sam, kad bi naišao neko sa pristojnom kilažom, onako elegantno popunjen, vikalo se - mašala, mašala. Nije prošlo baš mnogo godina, a situacija se značajno promijenila. Za pomenutim se vikalo - na šta ličiš dobro moje, kako se ovaj slind’o...

Suma sumarum

Ja sam dakle svoje dočekao. Ne samo novu godinu, veći imendan i rođendan, u krajnjoj liniji i sopstveni Božić, ako se računa da sam i ja Njegovo dijete. Počeo sam, na prijedlog mlađeg djeteta - polako, ne žuri, trošiti šezdeset treću. Sa ostatkom od skoro sedam milijardi a pojedinačno valjda je slično. Globusno, vala, nije da kaže ko god kaže. Globusna je Nova zanimljiva da zanimljivija ne može biti. I mogla bi biti brža i bogatija događajima od kompletnog prethodnog stogodišta. Ali neće. Biće samo brža. Jer grize kriza.

Lideri trijumfa

Naročito je u zadnje ovo vrijeme, klimatski su uvjeti čudo, poplava raznih poplava. Na ovim prostorima glede drugih nije odozgo, već nekako odozdo. Što samo naizgled ne ide ni odvojeno. Poplava liderstva. Nema ni toga ni čega ko ili što nije kakav-takav lider. Od države preko Servisa i Pinka, do Bedevedesetdvojke. Sa specijalnim akcentom, i poplavno i liderski, na sigurne i ostale kuće.

Opet… ali kome

Ako se ne prebire samo po knjigama starostavnim, ako se tu i tamo baci oko na takozvana štampana informativna sredstva, a i oko i uho na jednako takozvana elektronska ta sredstva, čovjek može svašta da sazna, da nauči.

Ništa me ne boli…

Druga čađava jutarnja, nakon one prve kućne, a četvrtkuša. Relativno lijepo klizi, iako kroz prozor ne izgleda tako. I kad bi se stvarno po jutru dan poznavao, da je samo na jutro sveden, bio bi baš dobar. Skoro pa da zaboravim na sve što me inače handri.

Sve ću da gi tužim

Proteklih je dana, ako se na trenutak skrene pogled sa još jedne velike, šesttačkaste pobjede ovdašnje diplomatije, bilo mnogo priče o tužbama i protivtužbama. Posebice o dodatnom malteru koji se na to može nabaci(va)ti. Kojim se zidarskim radovima u prve redove gurao ko se god i kako god mogao ugurati. Na čelu sa mlađahnim gospodinom Jeremićem, koji je trenutačni ovdašnji outlook nadležnik.

Čekajući 25. novembar, svetoh Zavnobihoja

Kad mi se dogodilo ono „rodila ga majka“, bilo je valjda 06:15, 27. decembra 1946. Sveti Ivan po kalendaru po kojem se Oktobarska revolucija obilježava sedmog novembra. U kući, stara nije ni pomislila stići do bolnice, pouzdano znam bila je ona, Koviljka, Srpkinja, bila je moja baba po ocu, Ljubica Vučetić, pravoslavna i po tome Srpkinja, a do 1936. Džidić ili Lokobauer ili kako li, Hrvatica.

Ekskluziva

Kad je ono potpisan Dejtonski papir, jedina njegova vrijednost bila je prestanak rata, ubijanja i rušenja. Sve ostalo bila je čisto ekskluzivno zajebavanje male raje. Jer je samo formalizov’o faktičko stanje, postignuto kako je postignuto. Jer su na taj papir potpise stavili privrženi miru, demokratiji, ljudskim pravima, suverenitetima, teritorijalnim itd. Integritetima.

Obamija

Kad je one neke devedesete Klinton prvi put bio izabran za izvršioca radova, naletio sam kod roditelja na kavicu. U trenutku pred kraj promotivnog govora rečenog izvršioca. U mene mi majka baš je pažljivo slušala. Upitah šta priča. Kaže da progovori još jednu ja bih se rasplakala.
Prva Poslednja