Nostalgija

Ivan Džidić

1946. Mostar; sa šest mjeseci bezizgledna upala pluća; 1984. napukla kralježnica, otišao u Španjolsku na deset dana; 1987. probudio se za volanom uz rub lijeve strane ceste, za minut iz suprotnog smijera naišao šleper; 1992. u zadnji tren napustio Mostar; 1995. pokupila me policija za slanje na front, izvuklo me; 1997. akutna upala klapne začepila dušnik, u pola sata...; 2003. teška depresija; 2012. infarkt, stigli na vrijeme, ugradili rezervne dijelove, bilo za moje godište; trenutno – dužan k’o Grčka, molim Boga za dvije godine, samo da vratim dugove a onda briga me...

Ni pet, ni šest…

... „nego sedam“. Potpuno neočekivano. Za ne povjerovat. Bogami sve do opetovanog polaganja zakletve nisam mogao vjerovati da će Husa, Barak Husein, u laganom i prostornom prevodu Kudravko Ljeposav, potpisati ugovor o radnom odnosu na mjestu predsjednika i to SAD. Možda jer sam čekajući da se sve to skonča posebno bio radoznao glede postzakletvskog obraćanja širokim radnim i drugim masama diljem vaskolikog globusa. Koje i krizirajući i nekrizirajući očekuju. Još se doduše ne zna šta, ali očekuju. Posebnija radoznalost odnosila se na pakovanje, na formu i žestinu obraćanja. Kont’o sam da će suština biti potpuno nova. A najposebnija radoznalost odnosila se na nauk i pouk koje sam očekivao od ovdašnjih, što iz raznih studija, što izvan njih, što iz zemlje, što iz inozemstva, analitičara, političara, drugih eksperata, „običnih“ građana i šire. I opet iznenađenje. Sve neočekivano.

Tronožac bez nogu

I inače je to jedna vrlo vergulasta sjedalica. Naročito ako je stolar, ili koji li nadležni zanatlija malo nezgodno rasporedio noge. Onaj koji se utronoži može nekad na leđe, nekad na nos, ako ima sreće može nekad i bočno, malo dakle mekše, ali svakako mu ne gine strovaljivanje. Pa i kad su najbolje raspoređene noge sigurne su samo iskusne bakuce, ribari i drugi slični korisnici.

Ni korak do…

Nešto malo poslije onog navodno zadnjeg globalnog rata, barem u kraju iz kojeg sam, kad bi naišao neko sa pristojnom kilažom, onako elegantno popunjen, vikalo se - mašala, mašala. Nije prošlo baš mnogo godina, a situacija se značajno promijenila. Za pomenutim se vikalo - na šta ličiš dobro moje, kako se ovaj slind’o...

Suma sumarum

Ja sam dakle svoje dočekao. Ne samo novu godinu, veći imendan i rođendan, u krajnjoj liniji i sopstveni Božić, ako se računa da sam i ja Njegovo dijete. Počeo sam, na prijedlog mlađeg djeteta - polako, ne žuri, trošiti šezdeset treću. Sa ostatkom od skoro sedam milijardi a pojedinačno valjda je slično. Globusno, vala, nije da kaže ko god kaže. Globusna je Nova zanimljiva da zanimljivija ne može biti. I mogla bi biti brža i bogatija događajima od kompletnog prethodnog stogodišta. Ali neće. Biće samo brža. Jer grize kriza.

Lideri trijumfa

Naročito je u zadnje ovo vrijeme, klimatski su uvjeti čudo, poplava raznih poplava. Na ovim prostorima glede drugih nije odozgo, već nekako odozdo. Što samo naizgled ne ide ni odvojeno. Poplava liderstva. Nema ni toga ni čega ko ili što nije kakav-takav lider. Od države preko Servisa i Pinka, do Bedevedesetdvojke. Sa specijalnim akcentom, i poplavno i liderski, na sigurne i ostale kuće.

Opet… ali kome

Ako se ne prebire samo po knjigama starostavnim, ako se tu i tamo baci oko na takozvana štampana informativna sredstva, a i oko i uho na jednako takozvana elektronska ta sredstva, čovjek može svašta da sazna, da nauči.

Ništa me ne boli…

Druga čađava jutarnja, nakon one prve kućne, a četvrtkuša. Relativno lijepo klizi, iako kroz prozor ne izgleda tako. I kad bi se stvarno po jutru dan poznavao, da je samo na jutro sveden, bio bi baš dobar. Skoro pa da zaboravim na sve što me inače handri.

Sve ću da gi tužim

Proteklih je dana, ako se na trenutak skrene pogled sa još jedne velike, šesttačkaste pobjede ovdašnje diplomatije, bilo mnogo priče o tužbama i protivtužbama. Posebice o dodatnom malteru koji se na to može nabaci(va)ti. Kojim se zidarskim radovima u prve redove gurao ko se god i kako god mogao ugurati. Na čelu sa mlađahnim gospodinom Jeremićem, koji je trenutačni ovdašnji outlook nadležnik.

Čekajući 25. novembar, svetoh Zavnobihoja

Kad mi se dogodilo ono „rodila ga majka“, bilo je valjda 06:15, 27. decembra 1946. Sveti Ivan po kalendaru po kojem se Oktobarska revolucija obilježava sedmog novembra. U kući, stara nije ni pomislila stići do bolnice, pouzdano znam bila je ona, Koviljka, Srpkinja, bila je moja baba po ocu, Ljubica Vučetić, pravoslavna i po tome Srpkinja, a do 1936. Džidić ili Lokobauer ili kako li, Hrvatica.

Ekskluziva

Kad je ono potpisan Dejtonski papir, jedina njegova vrijednost bila je prestanak rata, ubijanja i rušenja. Sve ostalo bila je čisto ekskluzivno zajebavanje male raje. Jer je samo formalizov’o faktičko stanje, postignuto kako je postignuto. Jer su na taj papir potpise stavili privrženi miru, demokratiji, ljudskim pravima, suverenitetima, teritorijalnim itd. Integritetima.

Obamija

Kad je one neke devedesete Klinton prvi put bio izabran za izvršioca radova, naletio sam kod roditelja na kavicu. U trenutku pred kraj promotivnog govora rečenog izvršioca. U mene mi majka baš je pažljivo slušala. Upitah šta priča. Kaže da progovori još jednu ja bih se rasplakala.

Pemzije

U početku ne bi ništa. A onda je sve krenulo ka demokratiji i vrijednostima. Pa su se prema odgovarajućoj potrebi, u mnoštvu drugih pojedinačnih i skupnih akcijaša, pojavile dvije zanimljive koalicije.

Za čije babe zdravlje

Jednom davno, sad većpokojni, a prije „protjerivanja“ direktor mostarskog HEPOK-a, Osman Pirija objašnjavao je šta je vijest a šta demanti. Da je vijest kad iznad razuđene varoši baciš hiljade i hiljade letaka. A demanti kad pošalješ jednog čovjeka da ih pokupi. Godinama sam, decenijama, uporno k’o svaki luđak igrao ulogu tog jednog hajvana. Recimo do jutros, četvrtak, 16. a lišće lagano pada. Složilo se nekako tako.

Presoljeno brate

Neću, dakle. Neću recimo o nekim Kažiprstima, o gostima im, ili pitanjima a napose odgovorima. Neću o jednom Peščaniku koji je osvježila Biljana Srbljanović.

HAG SAMEAH

Handrilo me proteklih dana sve što je stiglo i moglo. Od vlagovine do optimizma. Ni jedno ni drugo, a ni ono između ne prija mi, ali nikako. Naročito optimizam, kad zraknem na to između. A toga između bilo je evo na pretek. I sve je zapravo htjelo da mi pokvari praznike. Pa sam u datom trenutku umalo zaboravio da su kad su. A nisu ni većinski e da bi bila veća hampa i takva napomena. Svejedno, 30. septembar sam ipak dočekao dovoljno spreman.
Prva Poslednja