Zakuvalo se, bogme. Šarić, Cane, Knežević i megabakalin Mišković dospeli tamo gde, za razliku od političkih pomagača i seiza, nikako ne žele da se nađu - u javnost. I prezident je našao za shodno da izda kominike u kome preti novom Sabljom, istrebljenjem korupcije i ljutom borbom protiv kriminala. Stvar je jako komplikovana, ali u suštini jednostavna. Ogroman novac sumnjivog porekla (i još sumnjivije investiran) uprkos zavidnoj predostrožnosti, po prirodi stvari ne može da prođe nezapaženo u krajnje siromašnoj zemlji u čijem se glavnom gradu - jedan pogled na stvar - gradi kao u Kuvajtu. Potplati ovog, zastraši onog, kupi lojalnost ovde, pokloni „šafhauzen“ tamo, džaba posao. Stvar nekako izbije na površinu. Ne, međutim, u obliku „transparentne“ erupcije, već više onako kao gust oblak vulkanskog dima koji, za sada, uspešno prikriva prvi postulat užičke filozofske škole prema kome „tamo gde ima dima, ima i p...“