Ivan Džidić

Prođoše, eto, sva moguća glasovanja. I što kažu narod, izabra i po širini i po dužini, na svim nivoima i prostorima. Ostat će i dalje neodređeno dugovječno demokratsko pitanje da li je narod izabrao za sebe, za svoju organiziranu zajednicu, za državu, kao poslodavac najamnu radnu snagu koju će pristojno plaćati ne bi li obavila sve što ima obaviti glasanjima izabrana, ili je odlučio ko će mu, a za rečene njegove pare, gazdovati i popovati.

I neću ja pričati kad je već Danil Ivanovič sve neizmijerno bolje ispričao. Kad bih mogao ukrasti, ne trepnuvši ukrao bih.

Prođe i dan izlazaka na glasačka mjesta. Ostalo je nešto ovih predsjedničkih restlova, pa da se definitivno krene u izbore. Iako je po svemu sudeći u globalu sve već izabrano. Ali zna se da još uvijek ima dovoljno, koliko god da su trošene, različitih a zajedničkih vrijednosti za podijeliti. Ako sam dobro shvatio gospodina Šutanovca, koji se glede toga, tih vrijednosti koje se dijele, spominal ovih koje dijeli, ili bi da dijeli, kako se pogleda, posebice sa Espeesovcima, Draganom Markovićem, poznatijim pod gospodin Palma sa zavidnom biografijom koja također ulazi u količinu vrijednosti. I još nekima.

Što zbog različitih privatnih predizbornih aktivnosti, što zbog evo već patološke potrebe za praćenjem svakakvih političkih događanja, umalo ne zaboravih obljetnicu. Da dvadesetsedmog travnja ne svratih do sestre i zeta u redovnu posjetu, da ne upitah zeta kad je ono nama dvadesetogodišnjica, da on ne reče dvadesetsedmog, danas (?!), ja danas, možda bi mi dibiduz promakla.

Negdje brat bratu u ovo vrijeme, a prije četiri godine, ona predizborna kampanja, monitoringovao sam u RRA. Pošto k’o biva „znam jezik“, po to mi dalo pa sam gledao novopazarsku Regionalnu. Gledao sam i drugi novosadski, kontam slovački i rusinski pa je mogao proći, isti bi tekst, politički marketing i slično a na jezicima manjina.

Javni servis navodno pripada svim građanima europske Srbije. Hoće reći navodno onda i meni. Što bi trebalo značiti da makar uvjetno izlazi u susret i mojim zahtjevima, potrebama, željama i pozdravima glede programa i odgovarajućeg kvaliteta njihovih sadržaja. A što opet prije svega znači da ni na koji način ne može, nema prava, ne smije vrijeđati bilo kakva i koja i moja osjećanja, opredjeljenja, vrjednosne sudove, usvojeni etički mi prostor. Ne mora se ni sa čime od toga slagati, ne mora podržavati, ali vrijeđati nipošto nema pravo.

U ponedeljak sam se, dvadesetšestog marta, nakon čudne noći, po drugi put probudio oko devet sati. Ne ničim izazvano. Prethodno sam, u šest, mislio da me handre kralježnica i hijatovička udruženo, hoću reći neka manja, lokalna kriza. Ovo što je bilo u devet upozorilo me je da baš i nije tako. Da sam pretjerivao i pretjerao. Da je i ono na šta ne mogu uticati bilo pretjerano, te da je eto sve skupa došlo na naplatu. Kako da platim, a da se izvučem.

Dvehiljadite nisam ni DOS-u, kao ni Dačićevoj Milošević - Marković - Bulatović koaliciji, ili kakvim samostalcima, dao glas na tadašnjim izborima. Jer nisam mogao prelomiti ni pregoriti, taktički bez obzira na strategiju, preko Perišića, Čovića, a bogami ni nekih inih.

Pa se onda ja ponavljam. Zato što onaj blećak od mog možda rođaka, stariji od mene nepun mjesec, on za Dan Republike ja na Svetog Ivana po Gregorijanu, rođen u Međi a porijeklom iz Slivalja, iz kojih su mi djed Vlado (koknule ga ustaše) i pradjed Gligor, i porijeklom i iz makar dijelom partizanske obitelji, nekad novinar TANJUGa, urednik u Radu, Špiljakov kabinetlija itt, do osnivača prvih paravojnih jedinica, Miloševićevog partnera u rušenju Đinđića u gradskoj beogradskoj Skupštini nakon Zajedničkih šetnji, bez da trepne izjavljuje da je Deveti mart početak obračuna sa komunizmom, koji obračun još traje.

Osvanuo je evo Osmi ožujak (derikoža, mart). Ali dan kao i svaki drugi dan. Jer je dakle svaki drugi dan neki dan. Svejedno, kad je uz jutarnju kahvicu razbuđušu Ona krenula uobičajenim tabirenjem svega i svačega, čangrizanjem itt, morao sam intervenirati sa možeš li bar na današnji dan biti prema meni malo tolerantnija, ljubaznija, nježnija...

Dohakati trenutačnoj, posebice proiciranoj besparici. Sad kad sam od nekad revolucionarnog mlađahnog bucka, sad već ali samo glede bucmatosti stesanog a nadležnog državnog službenika koji se preziva Homen, čuo da će za što bi rek’o britva Srbija, ako nisam negdje omanuo kao prva i jedina, definitivno riješiti pitanje organiziranog kriminala, organiziranih mafijaških organizacija. Korupcija nije glede rečenog pomenuta, pa se pretpostavljam u to i ne ubraja.

Kao što je to (i) ovdje postao običaj, a kad zatreba šta god zatreba, svaki događaj od kojeg se može napraviti slučaj buba se po medijima ili dok od toga ima neke vajde, ili dok se ne dogodi nešto drugo iskoristivo.

... Mućkalica. A ja sam zapamtio onu „drug do druga zadruga“, na koju se moj rahmetli babo zajebav’o sa „zub do zuba proteza“. Profesionalna deformacija, šta li. Jutro mi je, četvrtak (evo nezvanični međunarodni dan drugi drugog, a nema veze sa LGBT), počelo duelom s Njom. Jesi li napisao tekst za Danas, na šta ja pozitivan kakav sam odgovaram sa nisam niti ću. Jučer me je opet zvalo iz Danasa, hajde šalji u četvrtak, uhvati ritam, u petak je kasno. Šta je kasno, ali dobro.

Evo sam baš sad, preciziznije to sad je dvadesetosmi minut dvadesetog januara, nakon nekoliko zanimljivih dana i još zanimljivijeg prethodnog, glede društvenih i državnih događanja, na putu ka ostvarenju svekolikog blagostanja kako god se sve okrene da se okrene, odlučio prijaviti se na slijedeći konkurs za predsjednika svih građana na ovom prostoru na kojem trenutačno boravim, a na period dok prestanem, da ako prestanem boraviti. Jer imam sve uvjete i za kandidaturu i za uspješno predsjednikovanje.